Započela je jesen i ja sam sretna. Iza mene su tri mjeseca koja i nisu onakva kakva bih ja željela da jesu. Daleko od doma, daleko od dragih ljudi, blizu onih koji te ne razumiju i ne dijele razmišljanja, uvjerenja pa ni vjeru kao ti. Ali jesen je tu i ja sam uistinu presretna.
Sa sobom mi uvijek donese povratak u moju stvarnost, među moje ljude. Lagala bih kad bih rekla da Frama nema jedan veliki dio mog srca. Svjesna da je ovo zadnje ljeto da se vraćam kući, tamo u Mostar, svjesna da je ovo moja zadnja framaška godina, svjesna da je vrijeme za neke nove, veće korake, pitam se jesam li ja ostvarila svoj poziv ili sam ga usput propustila…
Jesen volim jer se u njoj skriva i blagdan onog kojeg navodno slijedim, a kojeg se bojim upoznavati. Jer on je bio jednostavan i cijelim svojim srcem predan Gospodinu. Slična sam mu samo prije njegovog obraćanje. Ovih dana sam se odlučila sastati s njim i sama sa sobom, i iznova upoznati tog asiškog zaljubljenika.
“Taj mladi čovjek bio je opsjednut slavom, težnjom da se istakne..” – ups. Pa da, to je to. Ja i Franjo smo isti, ima nade i za mene, pomislih nakon prvih stranica knjige. On je želio biti vitez, sanjao je, maštao imao svoje ideje kako će postati zapažen i bitan. No njegovi snovi su uvijek iznova bili raspršeni poput balončića. Često je padao u očaj i vodio šetnje uz rub ludila. Bio je siguran da je otkrio svoj poziv, ali nikako ga ne ostvaruje. Jedno jedino pitanje ga je otrijeznilo. “Tko ti više može dati?” . I ja imam svoje želje i sigurna sam bila da znam koji je moj poziv i što mi je činiti. Ali nekako, nije išlo bez suza, odricanja samog sebe i kidanja vlastitih stavova. Sad sam sigurna da sam osluškujući svoj poziv, imala još jedan – propušten poziv.
Frama je idealno mjesto za druženje, prijateljstvo, upoznavanje sebe i drugih. Ali također, u raspodijeli uloga/poziva koje su nužne da bih sve dobro funkcioniralo, stvaraju se i one ne baš dobre kreposti. Svi se mi želimo istaknuti kako u životu tako i u bratstvu. Zaboravljamo da svi nismo pozvani za sve. Iako si možda izvrstan i govornik i organizator i imaš moć uvjeravanja budi svjestan da možda nikad nećeš postati predsjednik, jer Gospodine ne bira sposobne nego osposobljuje pozvane. Možda će baš nekome tko je suprotan o tebe On pomoću te uloge podariti sve ono što ti imaš, a on ne. Bitno je da osluškuješ. U oluji nemira koji se stvara u tebi jer nije onako kako ti želiš, možeš odgovoriti na poziv koji je upućen samo tebi. I ako je taj poziv da budeš “običan” framaš onda budi najbolji običan framaš. Ako je tvoj poziv da budeš animator onda budi najbolji animator. U jedno sam sigurna – svi imamo poziv da prihvaćamo Njegovu volju za nas – da težimo svetosti i višim ciljevima.
Franjo se pitao da li je dostignuće postati vođom?… odgovor koji je dobio niti malo mu se nije svidio. A ni meni ne pada lako. Odjednom je želio da svi budu bolji nego on, da svi imaju više nego on… Ove jeseni ću se potruditi odgovoriti na poziv kojeg uporno stavljam u koš propuštenih. Pokušat ću učiniti ono što je Franjo učinio, djetinje se predati u Njegove ruke i imati povjerenja u Njegovu ljubav i plan za mene. Lijepo je kad se možeš vratiti u plićak, odmoriti i napuniti baterije za neke veće dubine. A još je ljepše skupiti hrabrosti i prihvatiti ono što je za mene – koliko to veliko ili maleno bilo.
Antonia Gašpar