Ma tužna je to priča. Realno. Završio sam tu gdje jesam jer su mi mozak isprali ljudi oko mene. Olako sam to napustio. Tužan sam bio zbog toga. Zakopao sam talent koji mi je Bog dao. Živciralo bi me kada bi neki koji su odlično igrali nogomet završavali na nekom potpuno drugom poslu, pa bi ih redovito pratila ona rečenica, kako je taj dobro igrao nogomet. Nikad nisam volio legende iz ulice koje su se tako proslavile, ali sam postao jedan od njih. To što znam nasmijati ljude dođe mi kao kap vode čovjeku koji je jako žedan. Ta kap te podsjeti da si živ, ali je daleko od onog osjećaja kada si napojen. Možda bih sad negdje završavao „glumu“. Možda ne bih imao posla. Pratile bi me možda kojekakve priče da je bilo drugačije. Ali ne bih se dao. Bio bih pun života, pun nade. Ovako sam izgreben od šipaka i boli me svaki mišić od zatezanja armature od vinove loze. A nije to grijeh rekli bi moji, rekli bi svi oni koji u tome ne vide ništa loše. A da mi Jehovini svjedoci isperu mozak, bi li to tada bila izdaja vjere? Kao i uvijek ispada da je bolje da ti ga peru ljudi oko tebe, nego sektaši. Neka mi oprosti Bog što nisam takav pozitivac i nisam sretan. Ipak sam postao onakav kakav nisam htio, legenda ulice koja je umalo uspjela.
Svidjela mi se za primjera ova realna priča jednog mladića kojeg poznajem. S koliko se ovakvih realnih priča svakodnevno susretnemo? A nekad se čini tako jednostavno. Svatko od nas u sebi nosi nešto što nas čini drugačijima. Bio to talent, neki ideali, uvjerenja, posebna ljubav prema nečemu, ono nešto što čini našu osobnost. I kad to pronađemo u sebi, čini se da smo pronašli sebe. A ovakvi primjeri nam pokazuju da je teško iznevjeriti druge, teško je i kada te drugi iznevjere, ali najteže od svega je iznevjeriti sebe. Jer to je izgleda najteže oprostiti i dugo ostaje ona gorčina. Naši snovi često znaju biti prepotentni i već na početku možemo pretpostaviti da to sve neće biti baš tako kako smo mi zamislili. Jer dok sanjamo ne razmišljamo previše o okolnostima koje nam se ispriječe na putu. Ali ni to nije razlog da prestanemo sanjati. Činjenica je da to nešto nosimo u sebi. I gdje god mi otišli i što god radili ta klica će rasti i buditi čežnju za ostvarenjem. Ona ne može iz nas, ma koliko je mi pokušali potisnuti. I neće prestati iritirati naše osjećaje sve dok je ne pokušamo barem djelomično ostvariti. Zato mislim da bi nekada trebali skupiti hrabrosti i vratiti se na onu stazu koja nas vodi do sreće. Ali polako. Hodaj. Ovaj put možda ne s istim očekivanjima, ali definitivno s istim žarom. Tko polako sastavlja komadiće svojih snova, sigurno na kraju dobije lijep mozaik. Pokušaj opet, možda nije prekasno. Netko na kraju otkrije da to ipak nije ono što želi, ali svejedno, barem je pokušao i sada ima jedno pitanje manje u životu i kreće dalje.
Ne pišem ovo da bih vam ponavljala one klasične priče o sreći i snovima, nego zato što stvarno vjerujem da se neki snovi ostvaruju i da nas to zaista čini sretnima, jer ja za sebe mogu reći da sam sretna. I ovo pisanje me čini sretnom. Iako u početku nisam baš vjerovala da će to imati nekog smisla ipak sam odlučila pokušati. I evo, ide to pomalo. Nisam Ivana Brlić Mažuranić i ne pišem romane, ali jesam Ivana Ivanković i pišem kolumne i to je za mene sada dovoljno. Jednom mi je jedan fratar rekao kako smo svi u životu dobili čašu i moramo je napuniti. Samo što je netko dobio onu malu rakijsku, a netko veliku. Svejedno kolika je, cilj je isti. Zato ne možemo živjeti tuđe snove i očekivanja, nego izgrađivati svoje u skladu s mogućnostima. Možda sam ja preoptimistična, ali vjerujem da sreća postoji. Gdje? U tebi!
Ivana Ivanković
