Svaki dan manje ili više proživljavamo isto. Držimo ludi ritam svakodnevnice. I dok nam isječci iz okoline blješte pred očima i ne stignemo pomisliti na nešto vrijedno razbijanja monotinije. Neka kontra. Svježa, mlada i nova.
Kad gledaš u odraž svojih očiju i crta lica što vidiš? Što iz njih izvire toliko jako da je gotovo nemoguće ne primjetiti taj dar što ga mjesto tebe nose. I onda se tapitaj jesi li pošten sam prema sebi. Jer ako ne koristiš ono što ti je Bogom dano, ne rušiš samo sebe već i svoju braću i sestre koji bi ti mogli pomoći i s tobom se radovati. Ta tromost je posljedica ustajalosti. Ustajalosti tijela, duše i uma. Ako si dio sebe ostavio u stanju mirovanja, ne vjerujem baš će se sam od sebe pokrenuti. Neće ni isčeznuti. Može samo istrunuti. Ako se ne uspijevaš pokrenuti znaš kmo se možeš obratiti. On je također mlad, gleda očima punim nade, uvijek spreman za zajednički skok u nešto novo. Neće skočiti ni prije ni poslije tebe, već baš onda kad si najodlučniji i najspremniji. Sigurno će ti pomoći kako u prvim, tako i u svim ostalim taktovima tvog novoga rada, novoga početka.
“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se!” (Mt 7, 7-8)
Ante Simljanić