Idu nam dani kad ćemo se malo više nego inače pripremati za Isusov dolazak, za njegov rođendan. Već se u zraku osjeti ono tiho iščekivanje koje se polako uvuče u srce i stvori neku posebnu toplinu, kao rezerviranu za ovo doba godine.
Razmišljajući o ovome shvatila sam kako cijeli svoj život kao da uvijek nešto čekam.
Pripisivala sam to onom ‘klasičnom’ čekanju o kojem svi pričaju:
čekaš kad ćeš u školu, pa kraj škole, pa da odrasteš, pa da se zaposliš… i tako u nedogled.
Ali sad vidim da nije to ono što sam čekala, ne.
Cijeli svoj život u biti iščekujem Boga, tražim Boga, njegov mir i njegovu sigurnost.
Da paradoks bude veći Bog je uvijek bio tu, u meni, samo ga ja nisam primjećivala.
No ne čudim se, uopće.
S obzirom na sve terete i distrakcije koje sam sama sebi natovarila čudi me da me uopće mogao dozvati, ali sva ona buka svijeta u kojoj sam prividno nalazila sigurnost ipak nije bila glasnija od one Božje, istinske, sigurnosti.
Uzalud je bilo zanemarivati Njegov pogled nakon onog prvog našeg susreta.
Iskreno, ni ne sjećam se kad se točno taj susret dogodio.
Bilo je to prije nego moje sjećanje seže, u to sam sigurna. U to ne sumnjam, jer ne poznajem svoj život bez sjećanja na Božju prisutnost.
Ono ‘nadvirivanje’ nad ogradu crkvenog kora kako bih ugledala oltar i svećenika, dok je mama pjevala u zboru, samo je jedan od čeznutljivih pokušaja da ono nešto neshvatljivo i veliko ugledam iz bližeg.
Nisam znala objasniti što je to što tražim, samo znam da je to nešto uvijek plijenilo moju pažnju.
Pa oni razgovori pred spavanje dok sam Boga zamišljala kako strpljivo sjedi i sluša,
a tek Njegova živa prisutnost u onim najtežim danima djetinjstva.
Majčin zagrljaj uz riječi: „Što god bude, Bog je tu, Bog nas voli…“, i tako uzastopice više puta, urezan je u moje srce i tu stoji kao uklesan u kamen.
Ne, te trenutke mi nitko ne može oduzeti, poljuljati. Jedino Bog, ako me bude htio na neku kušnju staviti.
Ali, predajem mu i to. Ne želim to sebično držati za sebe, već iskoristiti darovano iskustvo i usađenu vjeru kako bih se mogla iz dana u dan truditi biti Bogu na raspolaganju.
Biti tu i iščekivati.
Iščekivati njegov dolazak, a opet biti svjesna da je on već tu, u meni.
Zanimljivo je on to postavio.
Vrtimo se mi pokušavajući ga uhvatiti ponekad u riječi, ponekad u sliku ili glazbu, ali ne ide nam baš najbolje, jer što god iz sebe izrekli opet ostaje ono ‘ali’.
Ono što možemo jest živjeti po Njegovu nadahnuću,
živjeti i svojim djelima ga drugima donositi.
Možda nećemo uvijek uspjeti, ali nije ni bitno.
Bitno je dati sve od sebe, ostalo će Bog nadoknaditi.
Ovih dana ćemo se, unatoč svoj vrevi života, mislima, a nerijetko i djelima, ipak malo više s Njim zadržavati. Uz brigu da sve bude savršeno za Isusov rođendan imajmo se kad i zaustaviti, pustiti sve da stoji i jednostavno sebi dopustiti Njega ugostiti, ta radi Njega se i okupljamo, pjevamo, slavimo, radujemo.
Što mi drugo preostaje nego molitvom mu zahvaliti:
Hvala ti, Oče, na vremenu koje nam darivaš,
hvala ti što nas činiš svojima,
hvala ti što nas ljubiš ovom Ljubavlju neizrecivom u kojoj nam uvijek iznova prilaziš i u sebi nas zadržavaš.
Radosno i mirom ispunjeno iščekivanje vam želim!
s. Marijana Bošnjak