Živjeti u svijetu, ali ne od svijeta zahtjevan je poziv. Oduprijeti se tom šarenom izlogu i ostati svoj i nije baš lako. Za tren te povuče u svoj vrtlog i poželiš biti netko tko nisi, onakav kakav nisi. Vrtlog je dovoljno snažan da nekad zaboraviš tko zapravo jesi. Briga za ovozemaljskim stvarima velika je koliko god mi bili, tobože, katolici. Budi jak. Ne budi slijep ni naivan. Predobar si, uništit će te ljudi. Ne pokazuj svoje slabosti. Pazi na ovo, pazi na ono… Nakon toliko upozorenja život se čini kao borba s divljim zvijerima, a ne suživot s ljudima. Gdje smo se pogubili svi? Čije smo to marionete postali? Zar prema tebi brate trebam ići sa štitom i mačem, a sretnemo se nerijetko tu nedjeljom ispred crkve. Ne pričam o ljudima velikih gradova, različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti, nego o meni i o tebi. O nama koji u istog Boga vjerujemo. Zar trebam zauzeti gard dok ne provjerim prilaziš li mi u miru? Znam da tako rade necivilizirana plamena kada im prilaze oni koji ih žele „socijalizirati“. I dug je proces da im se približe, nekad čak pokušaj bude i bezuspješan. A mi smo kao na nekom visokom stupnju civilizacije. Pa umjesto oruđa i oružja koristimo grube riječi, podvale, namrgođene poglede, sebične interese itd., jer ne može čovjek od sebe. Baš smo napredni. Mi smo svijet i mi smo taj šareni izlog. Mi smo ti koji jedni druge povlačimo u vrtlog. Ima li to smisla?
Ako osuđuješ ljude, nemaš ih vremena voljeti, kaže Majka Terezija. Ne čini li ti se da nam nedostaje bar malo ljubavi u ovome svijetu? Razmišljajući kako čovjek lako postane nesiguran samo zato što ne zadovolji vlastita očekivanja ili očekivanja drugih ljudi, shvatila sam da trebam nešto što će me osnažiti. Što će me naučiti živjeti u svijetu i s ljudima bez grča. Poskliznem se ja tu često. Pa se nerijetko i sklanjam od ljudi jer mi je tako lakše. Kukavički je, znam. Ali štit i mač baš i ne znam koristiti, više vjerujem u onu tko se mača laća, od mača i pogiba. I tragajući tako za čudotvornom rečenicom koja će biti rješenje mojih problema i nesigurnosti naletim na kojekakve ispovijesti, teorije, citate, mudre izreke i savijete, ali ništa nije zasitilo moju glad za nečim snažnim i moćnim. Tražila sam univerzalnu rečenicu za sve. Rečenicu koju ću reći prijateljici koja leži u bolnici s lošim nalazima i čeka rođenje svoga sinčića, dok se oko nje događaju kojekakve komplicirane situacije. Rečenica koja će pomoći dragoj osobi dok se čini da se na nju obrušio cijeli teret života. Majci koja je spremila svoj kofer i mora poći tamo negdje na rad dok mi govori:“Čuvaj se“. Rečenicu koju ću na kraju krajeva reći sebi onda kad sam najjadnija. Svaka pročitana bila je nečija druga, a ne potpuno moja. Odustala sam od traženja i svaka teorija mi je išla na živce. Do jutros.
Otvaram Evanđelje i nailazim na rečenicu koju je Isus najčešće ponavljao. Ne boj se! (Lk 5, 10) Odnosi se na mene, na tebe, na cijeli svijet. I odjedanput kao da je spao oko mene neki zastor sivila i tmurnih misli. Iščeznuo strah od života i ljudi. Mene ovakve kakva jesam i kakva nisam. Baš me briga kakav je svijet kad sam u rukama tvorca toga svijeta. Njegova je zadnja. Što mi mogu ljudi dok u sebi nosim Onoga koji ih zna više nego oni sami sebe. Što li ja mogu ljudima kad smo svi isti, svi slabi, svi potrebni Njegove milosti. Junači se čovječe da možeš sam. Junači se da te ništa ne može iznenaditi. Ali dođe vrijeme kad ni mač ni štit, ni grubost ni sebičnost ne pomažu. Sve su to samo obrambeni mehanizmi. I moji i tvoji. Ohladi malo. Odmori. Spusti oružje i pokušaj voljeti. Možda nam ipak bude bolje.
Ne boj se! I očito se ne posklizneš o svijet niti o sebe nego se samo malo udaljiš od Boga. A to je to. To si ti. I svako odmicanje nesigurnost je. Vrtlog. Ali ne boj se, imaš ispruženu ruku. Ponavljaj sebi to često.
Ivana Ivanković