Dođu oni trenutci kada čovjek pokuša sakriti samoga sebe od Tvoga pogleda. Ne pronalazi u sebi ništa vrijedno Tvog pogleda, Tvoje pažnje ni Tvoje ljubavi pa, poput Adama, bježi od Tvog pogleda. Kao da uopće imamo šanse? Zatvaramo vrata svoga života i bježimo sami u sebe. Tražimo barem neki mali trag sigurnosti. Pronađemo možda neku tanku slamku koja je krhka poput trske. I držimo se toga nesvjesni da je potrebno tako malo da se sve sruši.
I onda na scenu stupaš Ti. I lomiš upravo tu trsku. Da sigurnost ne tražimo u sebi, nego u Tebi. Jedino Ti možeš maknuti naše terete. Samo Ti imaš potrebnu ljubav i snagu. Mi imamo strah od Tvoga pogleda. Od Tvojih riječi koje ćeš nam reći kada nas ugledaš. Strah nas je istine o nama samima. A Ti ne odustaješ. Rušiš sve naše zidove i probijaš našu tišinu. Ulaziš upravo tamo gdje Te nismo htjeli susresti. Na samo dno. I pružaš ruku.
Sav onaj strah koji je bio tu odjednom je nestao. Jer nije bilo osude. Nije bilo mjesta ni za što od onoga što mi je izazivalo strah. Htio si pokazati svoju beskrajnu ljubav i milosrđe. I takvo iskustvo mijenja. Promijenilo je i Šimuna i Savla i onog preplašenog Petra. Promijenilo je tolike. I danas mijenja. Svjedok sam Tvoje ljubavi koja ide i dalje od ovoga.
Ulaziš još dublje u život. Izazivaš me da povjerujem da me ljubiš i kad sam na dnu. I dokazuješ mi to svojom vjernom ljubavlju.
“Pođi za mnom! Vrijeme je da postaneš svet!”
“Zar ja? Toliko je drugih koji su prikladniji za to. S njima ćeš imati manje truda.” – samo su neki od argumenata za koje sam vjerovao da će biti dovoljni da maknem pažnju sa sebe. Ali Ti si, baš poput Malog Princa, ustrajao u onome što si tražio: “Pođi za mnom! Vrijeme je da postaneš svet!”
Nemam ništa što ti može poslužiti.
Moje ruke su sposobne činiti dobro i loše. Ipak, sklonije su onom lošem nego dobru. Ne znam da njih možeš upotrijebiti.
Moje noge tako često hode onim putevima kojima same žele kročiti. Ne idu putevima koje Ti od mene tražiš. Prelako se izgubim. Zar bi me Ti opet tražio?
Čak ni glas koji si mi dao ne znam upotrijebiti onako kako si Ti zamislio. Izgovorio sam puno riječi. Tako malo ih je bilo Tvojih. Tako malo ih je bilo o Tebi. A između nas je najčešće bila tišina.
Ramena koja si mi dao nisu prikladna. Ne znam nositi samoga sebe, kako ću služiti drugima kako Ti od mene tražiš?
I ja sam svoj. Ne znam kako se prepustiti.
Mislio sam da će ta istina biti sasvim dovoljna.
“Istina.
Prepusti svoje ruke meni. Tada će biti kadre približiti nebo zemlji. Mene drugima. Tako ja hoću. Trebam tvoje ruke. Hoćeš li mi ih predati?
Potražit ću te svaki put kad skreneš s moga puta. Trebam te u svojoj službi. Trebam tvoje noge da ideš onima koji čeznu za Mnom. Toliki čekaju susret.. Trebam tvoje noge. Hoćeš li mi i njih predati?
Ako mi predaš svoj glas iskoristit ću ga za divna djela. Po njemu ću dolaziti među vas. Želim biti dio vaše blizine. Želim da svojim glasom donosiš Moje milosrđe i ljubav i živote onih koji su ranjeni svojim grijesima. Hoćeš li mi predati svoj glas da u njemu odjekuju Moje riječi?
Predaj mi svoja ramena. Ja ću za tebe nositi terete. Dobit ćeš potrebnu snagu da nosiš terete drugih a ja ću nositi tebe. Ne brini. Moja su ramena već nosila najteži teret. Hoćeš li mi predati svoja ramena? I njih trebam.”
Zar je moguće da trebaš nešto tako nesavršeno? Zar se u slabostima želiš proslaviti?
Predajem Ti svoj život. Čini s njim što želiš.
Tako malo trebaš da učiniš tako puno!
Za Tobom ću kamo god Ti pošao!
Još jednom si, baš poput Malog Princa ponovio: “Vrijeme je da postaneš svet!”
fra Nikola Jurišić