Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” (Iv 13,6-8)
Naš Spasitelj nekome pere noge.
Bogočovjek. Alfa i Omega. Početak i svršetak.
On, koji je umro za naše grijehe, kleknu na koljena i opra svojim učenicima noge.
Očisti ih.
Izbavi ih iz blatne lokve grijeha i zaspe morem svoje ljubavi.
Ukloni od njih sve ono suvišno, iskvareno i darova im novi život.
Život malo drugačiji od dotadašnjeg.
Život koji će od njih tražiti da ga spoznaju u ljudima oko njih, mjestima, pa čak i onim naizgled neznatnim trenucima.
Doći će im u kišnom ponedjeljku, osobama koje im nisu drage, datumima koji za njih nose samo loše uspomene.
Odjeknut će Njegov glas: “Ljubljeni, prepoznaješ li me?”
Doći će pred njih kao pred Magdalenu riječima: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?”, dok će ona i ne znajući da gleda u Njega, pitati tog “nepoznatog gospodina” da vrati Isusa ako ga je uzeo.
Čovječe, koliko si puta tražio Krista dok je On stajao iza tvojih leđa i držao te za ramena govoreći ti da se zaustaviš?
Sprječavao tvoje posrtanje.
Okrenuo te prema suncu.
Zaklonio te od oluje.
Vidiš li onu dubinu Njegove ljubavi u osmijehu djeteta,
zagrljaju osobe koju nisi dugo vidio,
dobronamjernoj kritici osoba kojima je stalo do tebe?
Osjetiš li Ga kako te s ljubavlju gleda dok postupaš krivo,
čuješ li Njegov plač u krugu psovke i klevetanja,
dodiruje li te Njegova veličina dok očajavaš nad svojom sudbinom?
Tomu su prozvali nevjernikom.
Magdalena je bila zbunjena.
Petar nije razumio.
Tvoj apostol kojeg si izabrao,
ona neznatna žena kojoj si vratio vjeru u život i izveo ju na pravi put,
Tvoj Petar, Tvoja Stijena, Tvoja Crkva. Temelj kojeg je pored Tvoje snage preplašio vjetar.
Poslanik koji te je iz straha zanijekao.
Učenik koji je nakon što si mu oprao noge, tražio isto za ruke i glavu.
Petar nije razumio.
Ni mi, Tvoja djeca koju si stvorio i urezao u svoju kožu, ne razumijemo.
Slabi smo i grešni.
Volja nam je poput kule od pijeska, koju prvi val razočaranja potopi.
A Ti,
Ti si nam dao sve što si imao.
Mnogo više od onoga što smo zaslužili.
Mi smo bili Tvoj križ, Tvoj bičevanje i Tvoja Golgota.
I sada smo.
Ne usudim se tražiti ni djelić Tvoje muke, onoga što si Ti morao proći za nas.
Zato Te molim da u sebi pronađem hrabrost i snagu da se nosim sa svojom.
U svemu što mi se događa želim tražiti Tebe.
Biti s Tobom.
Vidjeti Tvoje blago lice kako me gleda dok hodim bez tuge, straha i očajavanja,
noseći svoj križ,
svoju žrtvu i
svoje spasenje.
Marija Kristina Čolak