Vidiš li smisao sada? Sada, kad je tamom zabljesnulo svjetlo, kad su ključevi života u sigurnim rukama, kad se strah pretvorio u smiraj, kad se krv koja je klizala niz bradu pretvorila u najradosnije suze, kad se kruna, oštra od trnja, pozlatila najčišćim zlatom, kad je haljina, prljava i poderana od padova, krvlju natopljena, zablistala bjelinom, kad su ruke, ranjene od zahrđalih čavala, snažno te privukle k sebi i stisnule u zagrljaj? Vidiš li sada tu neshvatljivu Ljubav kojoj je uspjelo ono što nikada nikome, kome srce od mesa udara u prsima, uspjeti neće? Prepoznaješ li sada smisao svojih ramena umornih od križa, žuljavih ruku, nogu koje posrću pod teretom i očiju koje sjaje suzama? Znaš li da je u onom trenutku kad je zemljom, lomeći kamenje, odjeknulo: „Završeno je!“ nestala sva tama, bol i smrt, zauvijek? Nakon petka svanula je nedjelja. Svetija i sjajnija nego ijedna prije. Eksplozija šarenih boja ljubavi obojila je svijet. Čudesne stvari su se zbile u samo par dana. Znaš li? Želiš li vidjeti?
Danas prati stope onih koraka koji su jutros, još prije zore, koračali prema vrtu Josipa iz Arimateje. Ti potrči prema grobu u kojem si položio svu beživotnost, čavle, krvave povoje, istrošenu trnovu krunu, platno iscrtano obrisima izmučenog lica. I kad zadihan dotrčiš, nasloni se na kamen odgurnut s groba i prisjeti se što se sve moralo dogoditi da taj grob nađeš prazan. Još se jedanput prisjeti svega. Uzmi kartu Jeruzalema i sa legende čitaj putove označene linijom crvenom od krvi. Pogledaj na ulazna vrata grada. Poslušaj koliko glasno je odjekivalo: „Hosana!“. Pođi prema Getsemaniju i sjedni pod maslinu. Pogledaj koliko kapi krvi je ostalo pomiješano suhom zemljom. Vrati se na trenutak u dvoranu. Sjeti se kako je milo zvučalo obećanje: „Neću te izdati nikada!“. Zamisli kako dušu razdire iščekivanje znajući da ćeš nevin biti osuđen. Prisjeti se, onda, kako je srce lomilo: „Ne poznajem toga čovjeka!“. Koračaj uz Kalvariju. Pogledaj koliko je prašine dizalo drvo života kad bi se srušilo s ramena. Stani podno križa. Zamisli koliko se osjećaja sjajilo u pogledima koji su gledali Onoga kojeg vole najviše, kako umire okružen razbojnicima. Sjeti se milosti koja je razlivena kad je izrečeno: „Sine, evo ti Majke!“. A onda se prisjeti da sada, nakon svega, stojiš naslonjen na kamen odvaljen s praznog groba. Taj grob je i sada prazan. Onaj koji je u petak u očima svijeta bio bijedni gubitnik sada je Pobjednik, stoji pored tebe i imenom te zove. Tebe spašenog snagom Imena Njegova. Da nije pobijedio smrt, ti i ja, bili bismo najjadniji među sedam milijardi ljudi koji sada dišu na Zemlji.
Pa, vidiš li cijenu svoga otkupljenja? Vidiš li da pored križa stoji uskličnik i tri točke? Križ nije kraj. Danas ti je dokazano da Bog najveća iznenađenja za tebe čuva poslije smrti. Čuva za onaj trenutak kad će ti otkriti tajnu praznog groba. Znaš da nije lako umrijeti, umrijeti srcem sebi. Ali to je jedini put do praznog groba. Njemu je to uspjelo. Sada zove tebe. Svoje ljubljeno dijete poljuljano prstima svijeta koji upiru na njegove slabosti. Dopusti Mu da te uzme za ruku i povede do groba. Povede na kraj muke, na početak života. Pusti da te danas gurne da učiniš prvi korak s Njim. Čudne, neshvatljive, nedokučive i teške stvari ćeš doživjeti. Tada ćeš znati da si na pravom putu. Raduj se! Tada ćeš moći koračati dalje bez sumnje, bez razmišljanja, bez pitanja. Koračati do tamo, tamo gdje te On čeka. Tamo, gdje umireš a počinješ živjeti. Sretan ti Uskrs! Sretan ti početak putovanja života!
Ivana Milićević