Vjerujem da ne postoji netko tko ovih dana nije čuo za Martinu – prvu slijepu studenticu na sveučilištu u Mostaru. Moglo bi se reći da je postala pravi hit. Svi dijele njezine intervjue i dive se njenoj priči, svi su ponosni i drago im je da ju poznaju. Kad sam je ja upoznala – požalila sam.
Vidite, mi ljudi smo u biti jako sebični. Mi znamo da negdje tamo netko nema što za jesti. Znamo da se ljudi ubijaju, da se brakovi raspadaju, da ima toliko ljudi koji su invalidi, koji ne čuju i ne vide i sve je to oke dok je daleko od nas. Čim se dogodi nešto loše u našoj neposrednoj blizini stanemo se preispitivati. Kad se Martina pojavila u mom životu otvorila mi je oči da shvatim da sam ja ta koja je slijepa, a ne ona.
Htjela ja to ili ne, ona me natjerala na duboko razmišljanje. Digla me s prijestolja moje lažne skromnosti i bacila na početak. Početak za koji nisam spremna. Pitanja na koja se bojim odgovoriti. „Jesam li ono što si stvorio, onakav kakvog si me želio? Jesam li glas koji daje od sebe sve da Tvoje Ime svijetom odjekuje? Mnogo toga ne zaslužujem, ali Ti mi sve u ljubavi daruješ.“ (fMK)
Jesam li ja uistinu dijete Božje – ono što je On stvorio, jesam li vjerna i postojana – onakva kakvu me On želio? Imaju li moja djela veze s mojim poslanjem – odjekuje li Njegovo Ime kroz moju pojavu?
Bojim se negativnosti ovih odgovora. Ali unatoč tomu ja imam sve, iako to ne zaslužujem. Martina nema sve – zakinuta je za vid, ali njen hod u vjeri je „šamarčina“ koja širom potiče druge da se trgnu. Kroz nju Njegovo ime itekako odjekuje.
A sad pitam sebe, a i tebe. Koliko On uistinu je važan u našem životu? Koliko često imamo važnijih stvari od Njega? Koliko vremena imamo za molitvu, za pomoć najbližima pa i onima koji nama nisu nikako bliski – a kamoli nekomu drugom? Koliko dajem od sebe da je On na prvom mjestu? Koliko često pronalazim izgovore za otići na Euharistiju?
Oprostite mi na retoričkim pitanjima, ali nastavit ću niz.
Koliko često negodujemo za svoje probleme? Koliko često kukamo kako ne možemo, kako nemamo vremena, kako smo jadni i zakinuti? Koliko često zahvalimo na hrani koju imamo, na pitkoj vodi, na krovu, na krevetu, na vidu, sluhu, govoru, na zdravim organima, na pokretnosti koju imamo, na prilikama za obrazovanjem, na ljudima oko nas? I još samo jedno: Koliko sam zahvalna na svom križu?
Zbog svega ovog, ona sebična strana mog ljudskog bića je i požalila što je upoznala Martinu.. Nesvjesno, ona mi svaki dan postavlja ova pitanja, i traži me da budem zahvalnija nego je i ona sama jer fizički gledano imam više, stoga od mene će se i tražiti više. Ponekad joj zavidim, jer ona je ta koja će ljude upoznati samo svojim srcem, ona je ta koja će doživjeti Božić u punom sjaju i vidjeti svu ljepotu ovoga svijeta. Uvijek ću joj biti zahvalna što pokazuje kako prihvaćanje križa, jednako kao i prije 2000 godina, uvijek znači pobjedu.
Stoga, Isuse, ovo Došašće te molim da te pronađem u pogledu slijepih i govoru nijemih, da ti zahvalim na svemu što ne zaslužujem, a ti mi kao rasipni Otac daješ i više nego što mi treba. Hvala Ti!
Antonia Gašpar