Pokreni se, čovječe… Živimo u nadi da će nam se dogoditi neko čudo, da će nam sve pasti u ruke gotovo i pripremljeno. Zavidimo drugima na izgledu, novcu, dobroti, statusu, … No, trudimo li se mi zapravo biti bolji? Što sam danas učinio da budem bolji nego jučer? Jesam li možda pomogao susjedi nositi vrećice iz trgovine? Jesam li starijem čovjeku pomogao preći ulici? Prosjaku kupio nešto za jelo, za piće?
Ako jesam, ako jesi, odlično. Dobar si čovjek i nastavi tim putem i sigurno će stići nagrada, jer, kažu, dobro se dobrim vraća. Ipak, mislim da većina onih koji će ovo čitati, na ova pitanja neće odgovoriti potvrdno. Ne osuđujem nikoga i ja sam, u većini dana, jedan od onih koji neće dati potvrdan odgovor na njih. I ne trebamo, niti možemo, osuđivati zbog toga. Nitko nije bez grijeha. Mene više smeta to što ništa povodom toga ne radimo. Cijelo društvo je uspavano. Svakodnevna rutina je preuzela naša tijela i naše misli, naše umove. Pa čak i nedjeljna Euharistija nekima postane dio životne rutine. To već nije uredu. Ne može biti. Moj grad se budi s proljećem, a ljudi u njemu ostaju uspavani. I nije to više onaj grad kakav je znao biti, pun veselja i energije, nije. To me žalosti. Malo je onih koji se trude raditi razliku, a i ako se trude, vrlo brzo im ponestane vjetra pod krilima, a nažalost, nekima i ta krila bivaju slomljena. Više ne letimo, ne dosežemo visine koje su nam zacrtane. Zar me strah ponovno se odvažiti na taj isti let, zato što sam već jednom pao? Kad sam prvi puta pao s bicikla, pridigao sam se i ponovno sjeo na taj isti bicikl i nastavio padati i ustajati se, sve dok nisam uspio u svom naumu da taj bicikl na kraju i vozim. Ostvario sam zacrtani cilj. Zašto to ne radim danas? Čini se tako jednostavno. Oh, kako samo jednostavno. ”No, znaš, nije baš tako, lako je bilo kada smo bili mali.” A u čemu je sada razlika? Suština je ista, zar ne? Zacrtati sebi neki cilj, padati i ustajati se, laganim koracima doći do toga cilja i onda sebi postaviti novi.
Možda sada tu neće biti roditelji koji će nas podignuti kada padnemo, obrisati prašinu sa nas, poljubiti ranu i olakšati nam, kao kada smo bili mali. Svejedno, čega se bojimo? Pa On je s nama! I pri svakom mom padu će podmetnuti svoja leđa i svakoga puta će obrisati prašinu i grijehe s moje duše i učiniti da svaka bol koja mi je nanesena nestane. Samo trebam vjerovati. Trebam vjerovati u sebe, vjerovati u Boga. Moram vjerovati da sve ono što sam zamislio s Njegovom pomoći mogu i ostvariti. I onda sigurno i hoću. Zar me Bog stvorio na vlastitu sliku da sa svojih dvadeset godina preživljavam i budem prosječan? Odbijam vjerovati u to. Sigurno nije. Svi smo mi stvoreni za velike stvari. Svi smo mi Božja djeca. Svi smo mi Božji radnici kojima je namijenjeno da budu dio velike žetve. A opet, radnika je tako malo. I to je samo naša greška. Naša je greška što ne radimo za tu veliku žetvu. Što zapravo podcjenjujemo sami sebe. A možemo mnogo. Kako sami, tako i u zajednici.
Pokreni se, čovječe. Radi velike stvari jer za velike stvari si i stvoren. Preuzmi inicijativu i vjeruj i tada će ti sve doći. Nemoj čekati. Ne živi dan za danom u svojoj rutini. Izdigni se iznad svoje svakodnevnice koja te drži zarobljenim u čahuri. Ne dopusti da radnika ostane malo, jer, žetva je velika!
Mario Rajič