Duga vožnja, nepoznate ulice, kompas i karta grada, nepredvidivi događaji, usput upoznati različiti ljudi, hodanje, slatki umor i trnci u stopalima, želja da kroz gužvu grada na vrijeme stigneš ondje gdje želiš i da među tisućama ljudi sretneš baš te jedne ruke koje tražiš, ruksak pun stvari… Iza niza ovih riječi krije se nešto više i dublje osim sinonima za putovanje, barem se meni to tako danas učinilo. Te mi se riječi ovih dana stalno motaju po glavi, za njih vežem slike i priče usprkos tomu što se pokušavam vratiti u stvarnost svoje obitelji, kolotečinu obveza i planova. Ovaj mi je Božić tako brzo prošao. Pamtit ću ga po maštanju i spremanju kofera, slikama šarenih okićenih gradova i skromnih jaslica najljepših crkava i katedrala. Zato su sve one riječi s početka svoj smisao i savršenu logiku za mene dobile u trenutku kada sam onako pospana pogledom pratila jaslice i figure koje brzo treba omotati u papir i vratiti u kutije na tavanu. Jaslice čije figure oprezno raspoređujemo po mahovini i pijesku zapravo su trenutak kretanja zaustavljen u vremenu. Svi su nekako u pokretu i svi putuju. Josip i Marija su na putu, usred jednoga putovanja rađa se Bog, pastiri postaju putnici po anđelovim riječima, mudraci putuju jer slijede zvijezdu. Jedini lik koji se u cijeloj priči spominje a ne putuje je Herod, on ne polazi na put nego sprema svoje ljude umjesto sebe, prvo mudrace zatim vojnike. Ima onda nešto zanimljivo, čudno i čudesno u putovanju. Samo koračanje znak je da nešto tražimo a koračanje prema Isusu znači da nas On u tom traženju vodi k sebi. Jer, On je prvi došao k nama, On nas doziva i kao magnet privlači. Jednako je svojim neodoljivim zvanjem oduševio i pastire i kraljeve, neuke stanovnike i mudrace iz daljine. A oni kao da su, gledajući u malo Dijete s čijim se prstima mogu jedino igrati, znali da će On, u tom trenutku tako nemoćan, biti najveći ratnik mira i najveći sluga među kraljevima. Put svakog lika iz jaslica spaja se na jednom točnom mjestu; podno golih nožica novorođenčeta koje uspijeva bez ijednoga glasa vikati i probudi svijet. To jedno putovanje prije više od dvije tisuće godina promijenilo je sve.
A mi? I mi neprestano putujemo iako možda u ovom trenutku mirno sjedimo. Živjeti znači putovati. Svakim danom se pomicati s mjesta i dosezati komadić vječnosti o kojoj sanjamo. Putovati ne znači da ćemo osvrćući se iza sebe vidjeti otiske stopala ili cipela upravčenih jedan za drugim pravilnom putanjom nego naprotiv, mnoštvo tragova s toliko različitih smjerova kretanja. Na nekim mjestima oni kao da su stvarali oblike po tlu pa su utabani u svim pravcima, ponegdje su više puta nogom gazili na istom mjestu, ponegdje su okrenuti u suprotnim smjerovima. A to nam samo pokazuje koliko je nevjerojatno odvažiti se i krenuti u nepoznato, kružiti ne znajući za prečicu, tražiti i otkrivati u glavi ne povezujući imena ulica i trgova. U tome i jest sva čar – spoznati i iskoračiti! Vidjeti koliko smo koraka već prešli i udaljili se od početnoga i koliko nas dijeli do one potpunosti kojoj čeznemo. Put je život, putnici smo mi a živjeti znači putovati. Prelaziti daljine, osvajati vrhove, odmarati se, razočarati, oduševiti, istraživati, izgubiti se, sastati se, ostaviti tragove iza sebe i čuvati putovnicu da smo djeca Neba… Sve je dio puta, onog tajanstvenoga puta za svakoga od nas. Puta koji vodi do maloga Djeteta nakon čijeg osmijeha se sve mijenja.
Ivana Milićević