Oni koji pažljivo čitaju Sveto pismo znaju da izvještaje o Isusovu djetinjstvu, pa tako i božićne događaje, nalazimo kod Mateja i Luke. Izvješće ovoga drugoga najčešće u liturgiji Božića i slušamo, osobito na misi polnoćki. Međutim, dobro je znati da za svetkovinu rođenja Gospodnjega imamo 4 različita misna obrasca, kao i odabir misnih čitanja. Tako, postoji misa bdjenja, polnoćka, zornica i danja misa. Nerijetko se dogodi da Lukin izvještaj slušamo u svakoj od navedenih, jer nam je, nekako, najbliži i najbolje dočara Božić.
No, postoji i jedan drugi tekst evanđelja, onaj iz Ivanova proslova. On je ponuđen za liturgijski navještaj u danjoj misi. Na jednom mjestu, tako, stoji: „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1, 5). Vjerujem da smo na vjeronauku učili različite teorije o nastanku svetkovine Božića, ili bolje, njezinu smještanju u kalendarski okvir kojega do danas baštinimo. Nadalje, možda se netko bar jednom upitao kako je nama Božić zimi a nekom drugom ljeti. Osobno, barem se nadam da nam u tom kontekstu snježne pahulje nisu uvjet za dobru proslavu Božića. Učili smo da je, između ostalog, postojala jedna poganska svetkovina, boga sunca, koju su kršćani starine „pokrstili“, slaveći upravo tada svoje „Mlado sunce s visine“. I, nisu kršćani ništa prepuštali slučaju. Tako, mogli su oni svetkovinu rođenja Isusova proslaviti bilo kada u godini. Evanđelje nam ne odgovara na pitanje je li to bilo u ljeto ili u zimu, u jesen ili na proljeće. Kršćani su odabrali zimu, hladnoću, razdoblje zimskoga solsticija – kada je dan najkraći a noć najduža. Znali su se ti kršćani uživjeti u svijet simbola. Znali su dopustiti da im određeni izvanjski čimbenici, poput tame i hladnoće, postanu sredstvo po kojemu će bolje prepoznavati znakove vremena.
A koji je to znak? O njemu nam svjedoče oni za koje evanđelist kaže: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ (Iv 1, 12-13). Oni su u životu iskusili, primivši Isusa u svoje srce, snagu njegovoga svjetla koje je u stanju raspršiti svaku tminu, snagu njegove topline koja otapa svaku hladnoću srca, snagu njegove ljubavi koja tjera od sebe mržnju, snagu njegove milosti koja grijehu ne da blizu, snagu njegove istine koja nas izvlači iz svakojakih iluzija i laži. Taj mali, to dijete, taj Isus, očito, jači je svake tmine. Oni su to iskusili i nama namrijeli.
Što je danas sa mnom, s nama? Jesam li svjestan da kada Isusa primam i od njega živim, i sam postajem tračak toga svjetla, topline, ljubavi, milosti i istine u ovom svijetu? Vjerujem li Bogu kada mi pozivom svojim poručuje da u Njegovom Imenu mogu činiti čudesna djela, biti pokretač nečega dobroga, plemenitoga, radosnoga, nepatvorenoga i blagoslovljenoga u društvu u kojem živim? Konačno, vjerujem li da je to i takvo svjetlo, kako god se neznatno činilo, kadro raspršiti tamu i veću od one za zimskoga solsticija?
Ovoga Božića svima od srca želimo da u punoj vjeri postanemo svjesni da: „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, gdje god bili i kroz što god prolazili u životu, i da smo svi koji vjerujemo u Njegovo Ime dionici toga istoga svjetla.
Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!