Hvaljen Isus i Marija! Dragi naši čitatelji, u nastavku možete pročitati iskustvo framašice koja je sudjelovala na planinarskom kampu Frame Hercegovina koji se održao od 18. do 22. srpnja na Blidinju.
Dok mnogi ljetne dane provode na moru, nas 50-ak framaša zaputilo se na kamp u planine. Skupili smo se iz svih Frama u Hercegovini, u periodu od 18. do 22. srpnja, i proveli pet dana u molitvi, hodočašću, pjesmi i druženju.
Prvi dan smo pješačili do Crkve Gospe Snježne gdje smo slavili euharistiju, a nakon toga smo se vratili u kamp na večeru i molitvu krunice ispod zvijezda. Noći nam je uz našu logorsku vatru osvjetljavao i požar na obližnjoj planini (koji se, hvala Bogu, uz pomoć vatrogasaca i sestre kiše napokon ugasio).
Dane smo započinjali uz molitvu i pjesme koje su nam organizatori puštali da nas razbude. Također smo imali jutarnje tjelovježbe koje su nas pripremale za pješačenje koje nas je čekalo taj dan.
Mobitele smo odlučili ne koristiti; imali smo ih samo sat vremena dnevno i možda bi nekima to zvučalo nemoguće, ali kad doživimo svijet, prirodu i ljude oko nas, mobitel je zadnja stvar za kojom osjećamo potrebu.
Čak i svakodnevne obveze kao što su umivanje, pranje zubi i slično postali su zanimljivijim jer smo ih morali obavljati vani uz pogled na jezero i planine. Svijet nam se učinio mnogo ljepšim i više smo vremena imali upoznati ljude i pojave oko nas.
Drugi dan išli smo u Masnu luku i dok smo hodočastili osjećali smo se kao pravi planinari. Tamo smo imali svetu misu i ručak, te priliku za odmor na travi uz pjesme i lubenicu. Kad smo se vraćali natrag do kampa molili smo krunicu.
Dani su nam bili uvijek ispunjeni druženjem, igrom odbojke, nogometa, razgovorima, šetnjama jezerom, molitvom i slično.
Na kampu smo imali priliku čuti i dva zanimljiva svjedočanstva. Jedno nam je održao vojnik Jozo koji nam je pričao o svom hodočašću Camino de Santiago, a drugo Josip – čovjek koji je uspio ostvariti svoje snove i postići velike stvari unatoč tomu što je gluh od rođenja. Mislim da smo svi ponešto naučili od njih.
Pješačili smo, također, na Borovu glavu gdje smo imali svetu misu na obližnjem groblju, a išli smo i na Kedžaru gdje smo vjerujem svi sami sebi dokazali da čak i kad nam mozak govori da ne možemo, trebamo srcem vjerovati da možemo i uspjet ćemo.
Vjerujem da smo svi na kampu nešto novo naučili, stekli nova prijateljstva te da će ovo iskustvo svakom od nas ostati dugo u pamćenju.
Marina Čilić, Frama Međugorje
