Franjo je čeznuo za veličinom, tražio je dobar život i mislio je kako će ga pronaći u viteštvu, ubrajajući se među plemiće. Gospodin mu polako prilazi i počinje promjena. Prvi životopisi sv. Franje donose nam o tome različite detalje, ali on sâm vlastito obraćenje opisuje u nekoliko redaka: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime još bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta.“ (Opor 1-3)
Dok je bio u grijesima, bilo mu je gorko gledati gubavce; kad ga je Gospodin dotaknuo, to mu je postalo duševnom i tjelesnom slašću. Dakle, ključna promjena događa se u osjetilima, u načinu na koji doživljavam stvarnost. Možda ono što smatram gorkim nije gorko?! Može biti da ono što smatram slatkim uopće nije slatko! Nazivam ljubavlju nešto što nema veze s ljubavlju. Tražim sreću tamo gdje je nikada neću moći naći… I Franjo je išao tim putem, a onda je susreo Onoga koji je Put i Istina i Život. Trebam preispitati kako funkcioniraju moja osjetila. Ona su vrata kroz koja primam podražaje. Puno prije nego što nešto uspijem shvatiti i objasniti razumom, ja osjećam. Ako kušam neko jelo i nazovem ga ukusnim, onda sam to učinio zato što su ga moja osjetila prepoznala takvim.
Život koji mi Bog želi dati jest izobilje. Ako želim prepoznati takav život, Gospodin me treba dotaknuti i ozdraviti moja osjetila. On to želi učiniti. Ako čitamo Evanđelje po Ivanu, uočit ćemo kako se prvo znamenje koje Isus čini tiče upravo osjetila okusa. Na svadbi u Kani Galilejskog ponestalo je vina. Ono je davalo ljepotu slavlju, podržavalo slavljeničku atmosferu. Nestanak vina slika je života koji nema okusa, odnosa u kojemu se izgubila ljubav. Isusovo djelovanje rezultira izobiljem najboljega vina. Tek kad okusim što znači Božje obilje, mogu ispravno shvatiti sebe, svoj život, živote drugih, svijet oko sebe. Tada počinjem ozdravljati.
Nitko ne želi jesti bezukusnu hranu. Ne želim gledati i slušati ono što je ružno. Ne želim nanjušiti ono što ne miriše. Ne želim dodirnuti ono što mi se ne sviđa. Ali ako želim prepoznati pravi okus, miris i ljepotu, potreban mi je Gospodin. Bez Njega sve gubi svoj okus. Bez Njega me i pobožnost počinje umarati. Bez Njegove ljepote ne mogu ići naprijed. Tada tražim ljepotu na krive načine. Pokušavam dati okus svome životu živeći u grijesima. I to me samo umara. Jer, ustrajati je moguće samo u onome što je lijepo. Zato mi treba Dobri Pastir, Lijepi Pastir. Onaj koji će mi davati pašu, hraniti me onim što je dobro. Dati mi samoga sebe za hranu. Kada ga prihvatim, počinje novi život. Raste život vječni. Punina u kojoj ništa ne nedostaje. Punina koja se zato zaljubljuje u radikalno siromaštvo. Ništa ne treba onome koji ima sve. Takav čovjek postaje privlačan. Za takvim čovjekom bez razmišljanja polaze mnogi. Ne zato što su proračunali i zaključili da je korisno. Nego zato što su njihova osjetila prepoznala istinu. Za Franjom su pošli mnogi. A on i nas poziva: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin. (Ps 34,9)
fra Josip Stanić