Jednom prilikom sam pročitala ovaj opis Boga. Skriveni koji se otkriva. Taj opis se toliko duboko urezao u moje srce, da sam zbog njega odlučila svaki dan prepoznati neki trenutak, situaciju ili bilo što slično gdje mi se Bog otkriva. U kojoj se toliko dobro skrije, ali opet toliko jasno i otkrije ako samo malo bolje pogledam. Upravo zbog ovog naslova, želim vam u ovoj kolumni posvjedočiti vlastito iskustvo otkrivanja Skrivenog na jednom Mladifestu u Međugorju.
Bilo je to prije 4 godine. Došla sam hladna srca. Kako inače volimo reći, prolazila sam kroz neku pustinju vjere. Ništa me nije moglo dotaknuti, Bog mi se činio dalek. Sve dok nije došla večer na Mladifestu u kojoj je na programu bila molitva sa svijećama pred križem. Sjedila sam na klupi ispod nekog stabla. Beznadna. Molitva je započela, svjetlo uskrsne svijeće još nije krenulo prema nama. Pitala sam se gdje je Bog i zašto me ostavio? Oko mene su svi na nogama ili koljenima, samo ja sjedim. U tami i bez svjetla. Postavivši Bogu po ne znam koji put pitanje gdje je, primijetim kako pored mene kleči jedna osoba, na bodljikavim kamenjima, bez ikakve podloge. Pomislila sam: “Kleči na kamenjima, a ja nemam snage ni ustat se s ove klupe”. Ta osoba je tako predano molila. U jednom trenutku sam joj poželjela reći kako ju Bog voli. Ne znam zašto. Ja koja prethodno dugo nisam mogla zaplakati, na tu pomisao da joj to kažem, počela sam plakati. Moja prijateljica Ana se spustila do mene i upitala jesam li dobro, a ja sam njoj samo šapnula “Ane, koliko ovu osobu pored mene Bog voli…”, na što je ona odgovorila: “Reci joj to”. “Haha”, pomislila sam, “nema šanse”. Samo sam nastavila plakati, a ta misao je neprestano dolazila. Toliko sam bila u suzama da mi je bila potrebna maramica koju nisam imala. Rekla sam: “Bože, ako ova osoba pored mene stvarno treba čuti da je Ti voliš, onda učini neka mi ponudi maramicu. Tako ću znati da to nije slučajnost i da je stvarno Tvoja volja.” Spustila sam pogled i nastavila plakati. Par trenutaka je prošlo… Netko me dotiče, podižem glavu, ta osoba ispred mene drži otvorene maramice i kaže: “Trebaš?”
Suze su još više navirale na lice, samo sam se okrenula prema njoj i rekla: “Koliko samo tebe Bog voli…”, na što mi je ona odvratila: “jednako onoliko koliko i tebe”. Zajedno smo plakali, a s mene kao da se otopila neka santa leda. Tražila sam Ga hladna srca, a On mi je opet došao blizu. Počela sam zahvaljivati na životu te osobe, molila Ga da usliši sve njezine molitve i zahvalila Mu što je moju dušu preko nje zagrlio. U trenutku dok sam zahvaljivala na zagrljaju duše, ta osoba me opet dotaknula i upitala: “Mogu li ja tebe zagrliti?” Široka osmijeha i radosna srca darovali smo jedan iskren zagrljaj i od tada se više nikada nismo susreli. Ne znam tko je ta osoba ni gdje je sada. Molim samo da je dobro. Jer u njoj se zaista skrio Onaj koga sam tu večer i te dane tražila hladna srca.
Onaj koji se i tebi želi otkriti i darovati.
U tvom beznađu.
U tvojoj pustinji srca.
U tvome prijatelju.
U strancu.
U slučajnom susretu.
U Međugorju.
…
U tvojoj svakodnevici.
Traži Ga i pronaći ćeš Ga.
On ti je to u Mt 7,7 obećao.
Ja ti garantiram da ispunja što obećava.
Petra Slišković