Povedi me u moju pustinju. U najsušniji predio moje duše. Ondje gdje je vjetar već odavno zameo Tvoje i moje tragove. Gdje je i oaza presušila, a tako mi je potreban život. Povedi me sa sobom u pustinju traženja, a ne samo odricanja. Jer puno češće se mi odričemo nego li tražimo sebe i svoj odnos s Tobom. Neka sunce sprži sve mrtve stanice koje se nakupiše kroz proteklu godinu, jer došlo je vrijeme obnove. U kapljicama znoja neka iziđe sva nečistoća moga srca, neka klizi niz tijelo kao slap, jer ima toga podosta što želim da isteče. Neka ne jedem, neka moje tijelo bude slabo kako bih shvatila snagu riječi da ne živi čovjek samo o kruhu. Povedi me u pustinju gdje shvatiš da bi tijelo davno klonulo da nema duha. Ondje gdje me tišina navodi da pričam s Tobom, da Te čujem i da Ti govorim. Nisam ni znala koliko Ti toga imam za reći. Pusti me da pođem s Tobom, jer ja sama ne mogu i ne smijem. Puta ne znam i strah me je. A s Tobom ničeg se ne bojim. Pusti me da pođem s Tobom da se opet ugledaju četiri traga na mojim putima jer znam da nisam sama. Kažem Ti povedi me jer Ti si uvijek tamo, a ja sam ta koja je bježala iz pustinje u vrevu svijeta misleći da je ondje sve lakše i ljepše. Divimo se zajedno kaktusima koji simboliziraju život usred ništavila. Njihova gruba vanjština nije odraz neprijateljstva već potrebe kako bi što duže zadržali svježinu, a onda se na toj grubosti pojave divni nježni cvjetovi. Nije li to još jedan primjer kako nije bitno ono na nama, nego ono što je u nama. Nisam kao kaktus, moja svježina brzo ispari. Zato me vodi što dalje u tu pustinju, uči me trpjeti da shvatim što je to zaista potrebno za život i odbacujem sve ono nevažno. Povedi me da i ja pustim korijen što dublje i pronađem izvor svoje svježine. Znam da ako idem s Tobom moram proći kroz sve što i Ti prolaziš. Evo moje kušnje. Jesam li napokon spremna pokazati kome pripadam? Povedi me kroz pustinju i osnaži me, ne daj mi da pobjegnem, želim doći do kraja i doživjeti tu oazu. Iako sam samo zrno u tolikom pijesku, znam da me nećeš ostaviti. Sretno nam braćo na ovom putovanju. Dobro razmislimo čega se treba odreći, a što trebamo tražiti. A najvažnije je da na taj put ne krećemo sami. Ne štedi se!
Ivana Ivanković