„Gospodine moj i Bože moj,
uzmi sve od mene – što me rastavlja od Tebe.
Sve mi podaj – što me požuruje k Tebi.
Uzmi me meni – i daj me sasvim u posjed Tebi.“
Ova molitvica mi stoji zapisana u desnom gornjem kutu na ekranu moga laptopa, uz pozadinu na kojoj Isus nosi djevojčicu koja se puna povjerenja naslonila na njegovo rame i zaklopila oči, koja je našla smiraj i nadu, utočište i sigurnost, stijenu i snagu.
I želim ovaj put pisati pitanja na koja želim sama sebi odgovoriti i koja tebi stavljam na srce, dragi brate, da odgovoriš na njih.
Poznaješ li svojeg Gospodina? Jesi ga gdje u kojem životnom razdoblju izgubio? Pokušao ga ponovno naći? Moliš li? Što te rastavlja od tvog Gospodina? Što te najviše požuruje njemu? U čijem se posjedu sada nalaziš? Svojem? Njegovom? Materijalnom? Je li tvoje srce mirna luka u kojoj žive ljubav i mir? Koliko borbi vodiš sa sobom u jednom danu, jednom satu, jednoj minuti, jednoj sekundi? Koliko ih vodiš sa svijetom? Koje su ti borbe najteže? Misliš li da lutaš? Misliš li da živiš ili životariš? Bi li bio spreman ostaviti sve što posjeduješ i poći sada, baš odmah, ovog trenutka za Isusom? Ili ima nešto što grčevito držiš, a prolazno je, pa se ne možeš uhvatiti za plavi balon vječnosti u kojem se krije ljepota? Bi li bio hrabar odreći se danas samoga sebe, uzeo svoj križ i pošao za njim? Bi li mu vjerovao, zatvorenih se očiju bacajući u njegovu blizinu, da će te uhvatiti? Da te nikada neće pustiti? Da će te zauvijek ljubiti? Vjeruješ li da bez obzira koliko si griješio i griješiš on čeka tvoj povratak? Je li ti teško u to povjerovati?
A sada, dragi moj brate, baš sada, baci se u najsigurnije ruke, izranjene čavlima i poslušaj otkucaje svoga srca u blizini njegova srca. Imaju ti štošta oboje ispričati, budi otvoren čuti ih. Zagrli uskrslog Krista i zaplovi svojim životom, vrati se na izvore i dopusti da te ozdravi. Baš danas! Baš sada!
Marija-Zorka Vasilj