Naše hodočašće započelo je na Uskrs 21. travnja 2019. Nakon upoznavanja, brojnih igara, aliasa, koncentracije, pjevanja i bezbrojnih, većinom bezuspješnih pokušaja da zaspemo u autobusu, stigli smo na La Vernu. Nakon vica dana i kviza o La Verni bili smo spremni vidjeti ono o čemu je Magdalena pričala u busu. Rečenica Gospodin ti dao svoj mir vjerodostojna je dobrodošlica za sve one koji za mirom i tragaju. Nakon mise koju je predvodio fra Marin bili smo sudionici procesije koja je započeta za života sv. Franje i do danas ostala neprekinuta. Premda talijanski baš i nismo razumjeli, prožimali su nas posebni osjećaji. Procesija je vodila do najznačajnijeg mjesta na La Verni, mjesta gdje je Franjo dobio stigme. Vidjeli smo i stijene koje predstavljaju čavle Kristove te mjesta na kojima se Franjo molio. Navečer smo stigli u hotel Domus Laetitiae Assisi i nakon večere i molitve pošli na počinak.
Drugi dan smo posjetili Porcijunkulu i Porcijunkulicu, za sve nas posebno mjesto, mjesto preminuća svetog Franje. Ogromnu crkvu Marije Anđeoske tj. Porcijunkulu krasi zlatni Gospin kip visok 7 metara, no bez obzira na svu tu ljepotu našu pažnju je privukla izvorna Porcijunkula, skromno, jednostavno mjesto koje je Franjo neizmjerno volio. Ona je Franji i braći bila drugo utočište nakon Rivotorta ili vijugavog potočića. Posjetili smo i vrt ruža koje rastu bez trnja i Franjin kip koji nikada nije sam, uvijek se tu nađe bar jedan golub. Nakon toga pošli smo u Crkvu Sv. Damjana, crkvu s kojom je sve počelo, crkvu u kojoj je Isus s križa svetog Damjana progovorio Franji. Ovdje je nastala Pjesma stvorova. Tu je preminula i sveta Klara, najbolja nasljedovateljica svetog Franje. Fascinantno je koliko malo joj je trebalo za sreću i koliku je snagu imala. Nakon toga odlazimo u crkvu Svete Klare, gdje je nekad bila crkva svetog Jurija u kojoj je Franjo naučio čitati i pisati te imao svoju prvu propovijed. Tu je grob svete Klare i originalni križ sv. Damjana ispod kojeg smo bili tako maleni a tako osnaženi. Pred kraj ovog dana posjetili smo i crkvu sv. Rufina i Franjinu kuću koja nas je podsjetila na to kako ga se otac stidio i smatrao ludim, zatvarao ga, a danas ga toliki nasljeduju i dive mu se.
Treći dan odlazimo do zaštitnice obitelji i beznadnih slučajeva, svete Rite. Imali smo priliku molit pred njenim neraspadnutim tijelom i osjetiti miris ruža koji su njen zaštitni znak. Greccio, predivno mjesto, posebno po jaslicama koje je Franjo napravio, danas je Muzej jaslica iz cijeloga svijeta. Tu smo slavili Božićnu misu, tri dana poslije Uskrsa.Gledajući njegov ležaj, goli kamen, nedostatan da se Franjo na njemu ispruži, okružen oštrim stijenama, spoznala sam snagu njegovog duha koji je bez obzira na svu tjelesnu bol koju je podnosio uvijek bio u blizini svog Stvoritelja i neizmjerno radostan. Mislim da me u tom trenutku najviše dodirnuo duh Asiškog siromaha koji je nažalost nespojiv sa svijetom i vremenom u kojem mi živimo. U Fonte Colombou imalo smo priliku vidjeti korijen hrasta s kojeg je Isus progovorio Franji. Ovaj dan prirodu i jedni druge gledali smo kroz objektiv, trudeći se osvojiti nagradu za sliku dana. Treći dan okončavamo klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Četvrti dan je vrhunac našeg hodočašća. Odlazimo u Baziliku svetog Franje gdje smo vidjeli i originalno Pravilo, brojne relikvije, ali od svega najznačajniji Franjin grob. Stojeći pored groba osjećaji su pomiješani i ponos i divljenje i tuga i želja za nasljedovanjem ali i shvaćanje koliko smo toga nedostojni. Kroz baziliku nas je proveo fra Zlatko, zahvaljujući njemu imali smo privilegiju ući u sobu i kapelicu svetog Josipa Kupertinskog, a budući da je on zaštitnik učenika u najmanju ruku na kraju ove godine očekujemo samo četvorke i petice. Odlazimo i na Carcere, mjesto mira. Mislim da nas bolji prizor nije mogao dočekati, tišina i mir u predivnoj šumi, nakon sat i po pješačenja. Jednoglasno smo zaključili da je sveti Franjo bio u daleko boljoj kondiciji od svih nas.
Iz luksuznog hotela dolazimo u školu, u učionice, u vreće za spavanje. Čekanje u redu za tuširanje po dva sata, igre za ubit dosadu i razmjenjivanje hrane nas je možda i najviše zbližilo. Posljednju večer u Asizu proveli smo zajedno, kao da se svi znamo već dugo, dugo, a ne samo 5 dana. (Grmilo je)
Peti dan bili smo na misi u Porcijunkuli koju je slavio fra Robert. Slobodne sate iskoristili smo za molitvu, kupovanje suvenira i druženje. Iako nas je kiša ispratila, nije isprala radost u našim srcima. Svaku pauzu smo pokušali iskoristiti za izmjenu iskustava i čak se nismo bunili ni kad je Monika ponovno uzela kameru u ruke. U ranim jutarnjim satima stigli smo u Hercegovinu.
Ovim putem u ime svih nas posebno zahvaljujem našim franjevcima Robertu i Marinu koji su ovo naše hodočašće učinili posebnim i nezaboravnim i hvala dragom Bogu.
P.S. Bogu hvala, fra Marin je ipak preživio sva naša pentranja!
Stela Križanac, Frama Tomislavgrad