“Bog te voli upravo onakvu kakva jesi sada u ovom trenutku.”
Ova rečenica me neki dan kroz jedan razgovor tako uvukla u sebe i privukla k Bogu.
Čula sam nebrojeno puta da nas Bog voli, da smo ljubljena djeca Njegova… I sve te istinite rečenice, ali nijedna nije bila, u dubini, meni istinita za mene.
I nitko mi nije to tako uvjereno govorio kao ta osoba.
Ono što mi je zanimljivo je da to u tom razgovoru nije bilo direktno upućeno meni, ali mi je Bog to naknadno dao do znanja.
Ne znam za vas, ali ja se uvijek iznenadim kojim se sve putevima Bog služi da bi nam progovorio na način da ga čujemo i razumijemo.
Preko Isusa nam je progovorio savršenom ljubavlju, ali to nama nije dovoljno pa trazimo mrvice pored velike pogače.
Odgovara nam nekrvnom žrtvom iz dana u dan, ali mi to ne vidimo, želimo poput Tome opipati mjesto čavala…
Također, kroz taj razgovor spomenuto je i vrijeme za Boga. Kako se za sve podrazumijva da ćemo imati vremena, ali za Boga ga treba kroz peripetije obaveza iznalaziti.
Ne znam kako drugačije dočarati što je to Bog, tko je to Isus za naš život, osim preko ove male vrtićke anegdote od neki dan. Postavljam zagonetku za djecu: “Ne vidiš ga, a ne možeš bez njega živjeti! Što je to?”
Očekujući da kaže zrak ili sto drugih odgovora koji mogu pasti na um, odgovara mala Iva na sav glas: “Isus!”
I postade meni jasnije zašto kraljevstvo Božje pripada malenima i onima koji maleni uspiju ostati čitavoga života.
s. Marijana Bošnjak