Hej Ti, kako si?
Kako je gore, jeste li dobro?
Maja je, iako si to već shvatio.
Javljam ti se opet, po ne znam koji put ovaj tjedan, ali sada bih ti samo htjela reći kako je ovdje dolje sve u redu, zdrava sam i sretna, to je najbitnije.
Iako smo već na polovini prvog mjeseca,
htjela sam te obavijestiti o svojoj jedinoj novogodišnjoj odluci,
a to je kako, ove godine, idem bez odluka.
U glavi mi već neko vrijeme periodično odzvanja rečenica koju već godinama izgovaram i koja mi je, otkad znam za sebe, stvarala problem.
“Budi volja Tvoja.”
Uvijek sam govorila ono što mislim, što nije uvijek bilo ispravno.
No za ovu rečenicu provjereno znam kako je nisam uvijek mislila.
Doduše, najčešće o njoj nisam ni razmišljala.
Toliko sam puta molila za Tvoju volju, Tvoje planove za mene i Tvoju providnost,
a i dalje sam svjesna koliko se toga bojim.
Koliko sam samo puta molila da bude onako kako Ti želiš, kako Ti smatraš da je najbolje i obećavala kako ću to spremno prihvatiti.
Ali naravno, to nije bilo tako.
Od Tvojih namjera sam toliko puta bježala, prelazila na drugu stranu ulice,
upalila automobil i vozila dok se ne izgubim i postanem svjesna kako ni sama ne znam gdje sam.
Uzela bih u ruke sve što si mi poklonio, dugo gledala u to, iako nesvjesna u što gledam, uredno vratila u omot i odložila sa strane, u onu zadnju ladicu koju najrjeđe otvaram.
Ovako tvrdoglava kakva jesam, mislila sam kako sve mogu sama.
Nisam te htjela opterećivati, ponajviše onda kada sam mislila kako ne zaslužujem Tvoju pomoć.
Glavom kroz zid je bio i ostao moj jedini način,
koji mi je unatoč svemu, i dalje drag.
A Ti si samo šutio.
Gledao iz prikrajka.
Nimalo sebično, ne sa podsmijehom ni sa ljutnjom i bijesom.
Čak ni razočarano, isfrustrirano i zajedljivo.
Za razliku od mene, Ti nisi odustajao.
Na dane kad bih se poskliznula na pješačkom, izgubila ključeve od sobe, odbijala svaku pomoć i mislila da sam neutješna,
raširenih ruku si stajao kraj mene i pogledom govorio:
“Znam da ti to možeš. I želiš. I znam da i ti to negdje duboko u sebi shvaćaš. Ali odbijaš priznati.
Ustani. Nema veze, idemo opet.
Znaš da nemaš druge opcije.”
Hvala Ti na tome.
I oprosti što Ti to ne govorim često.
Hvala Ti što si mi još jednom pokazao kako će svaka naredna godina biti još teža od prošle.
I kako je upravo to ono što će je učiniti ljepšom.
Hvala Ti što mi daješ novu priliku iako toliko puta pretjeram, ili odem u drugu krajnost, i ne uradim ništa.
Ne želim te tražiti puno, ove godine zagrli još jače one koji su u prošloj godini izgubili nekoga, ili ono, meni još strašnije, sebe.
Samo te molim da nikada ne prestanem rasti i učiti, boriti se i htjeti više,
molim te da ne izgubim vjeru, nadu i ljubav,
i ona zrna snage za koja sam i sama svjesna da nekada izrastu, a nekada propadnu.
Nauči me prihvaćati sve što šalješ koliko god se meni to ne sviđalo, koliko god se ja tome protivila i od toga se sakrivala.
Nauči me, mislim da je vrijeme za to.
I da, hvala Ti što si mene i sve nas još jednu godinu čuvao, trpio i bezuvjetno ljubio.
U znak zahvalnosti za to,
možda po prvi put u potpunoj iskrenosti:
“Neka bude volja Tvoja!”
Marija Kristina Čolak