Fra Josip Stanić

Iz Franjevačkih smo izvora iščitali kako sveti Franjo piše Pohvale stvorova ili Pjesmu brata Sunca nakon što je primio objavu o sigurnosti vlastitoga spasenja. Dakle, sâm mu je Bog objavio kako je za njega raj siguran. Potom Franjo piše pjesmu, koju opravdano nazivamo pjesmom spašena čovjeka, navodeći razloge; čini to Bogu na slavu a nama na utjehu i duhovnu izgradnju.

On prvo hvali, slavi, časti i blagoslivlja samoga Gospodina, a onda u tu hvalu uključuje stvorove, počevši od Sunca pa sve do cvijeća i trave. Sva ta stvorenja koja su pod nebom – kako sam sv. Franjo kaže u jednoj od svojih opomena – sama od sebe bolje služe svome Stvoritelju nego mi ljudi. Zato je Svetac opominjao da se možemo hvaliti jedino svojim slabostima i križem Gospodnjim i poticao na to govoreći: „Pogledaj, čovječe, na koliko te je dostojanstvo postavio Gospodin Bog, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu i slična njemu (usp. Post 1,26) po duhu.“ (Opom. V)

Franjo je razumio da sva stvorenja sama od sebe, po vlastitoj naravi, savršeno služe Stvoritelju. Jedino je čovjek onaj koji zbog sklonosti grijehu vrijeđa Stvoritelja i time ne sudjeluje u njegovoj hvali i proslavi. Zato Franjo poziva na put poniznosti. Njegov put do poniznosti traži priznanje istine o vlastitoj bijedi i slabostima i svijest da se ne možemo spasiti vlastitom snagom već samo snagom križa Gospodina našega Isusa Krista.

Onaj koji upozna snagu Njegova križa, počinje se još više hvaliti vlastitim slabostima (usp. 2 Kor 12,9) Franjo je dovršio taj put poniznosti i zato se mogao priključiti svim stvorenjima u savršenoj i čistoj hvali Gospodinu.

Čovjek hvali i slavi Boga onda kad ispunjava svrhu vlastitoga postojanja. Kada živi u skladu s onime na što ga Bog poziva. A Bog poziva na puninu, izobilje života. To izobilje donosi nam po svome Sinu: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,10) Zato život u Bogu uvijek donosi duboku i istinsku radost. Sv. Irenej je rekao: „Potpuno živ čovjek slava je Božja.“ Franjo je toliko upoznao puninu života s Bogom da je htio biti najsiromašniji među siromašnima, svjedočeći tako da onomu tko ima sve – ništa ne nedostaje! Na svome se duhovnom putu potpuno izmirio s Bogom i braćom i zato je mogao vidjeti ljepotu u svemu stvorenome. Svaka ružnoća dolazi od grijeha. Svaka istinska ljepota odraz je izvornoga sklada između Boga i čovjeka. Onaj koji dopusti da Bog u njemu uništi grijeh, nastavlja kročiti svijetom trajno preobražena pogleda.

Onaj tko shvaća da je Božje spasenje već zahvatilo čitav svijet, ne može ostati nepromijenjen. Takav čovjek može bližnjega, slaba i grešna, vidjeti Božjim očima: onakvoga kakvim može postati. Može vidjeti sveca u drugome i ljubiti ga kao sveca. Može prepoznati Božju sliku. Ljepotu. Takav pogled dokida mržnju i sukob. Takav pogled uspostavlja slogu i svladava nasilje.

Miljenko Jergović na jednome mjestu, opisujući predratno Sarajevo, pripovijeda o sunčanome danu u kasno proljeće, kakvih je u Sarajevu malo. Lijepo vrijeme namamilo je Sarajlije na okolne planine, s kojih je pucao čist pogled na grad. Oni koji su upamtili tu ljepotu, za vrijeme opsade ostali su u gradu. Oni koji su je zaboravili, popeli su se na te iste planine i granatirali vlastite sugrađane.

Onaj tko promatra ljepotu Kristova lika i ljubav kojom je spasio svijet, bit će glasnik mira. Onaj tko zaboravi tu ljepotu, promatrat će drugoga kao neprijatelja. Ljepota je već spasila svijet. Samo je ne smijemo zaboraviti.

fra Josip Stanić

Franjin hod putem ljepote započeo je onda kad ga je Gospodin dotaknuo. Grijeh čini da nam stvarnost postaje ružna, da ne uspijevamo prepoznati istinsku ljepotu. Egoističan čovjek radije se divi vlastitome odrazu negoli ljepoti stvorenoga. Onaj tko se dao na put obraćenja i otvorio srce Božjemu djelovanju, postupno doživljava ozdravljanje osjetila. Tako Franjo počinje dijeliti ljubav s gubavcima koje prije nije mogao ni pogledati. Uskoro osjeća toliku ljepotu u životu s Gospodinom da želi biti posve siromašan i tako posvjedočiti da onome tko posjeduje sve (odnosno Gospodina) ništa ne nedostaje. Franjo, koji je pronašao skriveno blago i želi živjeti puninu života, postaje jako privlačan. Zato mu se u malo vremena pridružuju mnoga braća.

Ipak, na svome je putu nailazio na mnoge poteškoće. Porastom broja braće pojavili su se i oni koji su imali ideje dosta drukčije od onoga što je Franji sam Gospodin objavio da treba činiti. Dio fratara nastojao je ublažiti Franjine ideale i time su mu nanijeli mnogo boli. Taj sukob zapravo i nije riješen tako što su takva braća promijenila vlastite stavove, nego je Franjo bio taj koji je zagrlio stvarnost onakvu kakva jest. Boli zbog razdora u vlastitome Redu odvele su ga 1224. godine na brdo La Verna, kamo se povukao na post i molitvu. Na tome mjestu Franjo prima stigme – Isusove rane. U tim su ranama izliječene njegove nutarnje rane. Franjo se prisjeća da je jedino potrebno uzdati se u Gospodina i njegovu snagu. To mu vraća mir. Nakon iskustva stigmatizacije piše Hvale Bogu višnjemu u kojima, između ostaloga, kaže: „Ti si ljepota, Ti si sigurnost, Ti si spokoj.“ Oslobođen ljepotom Kristova križa, govori bratu Leonu o istinskom i savršenom veselju, a koje je u tome da slugu Božjega nikakve životne teškoće ne smiju odvojiti od pogleda na Božju ljepotu.

Međutim, ni ovdje Franjinim bolima nije bio kraj. Kada je bio spreman mirno podnijeti sve duhovne patnje, jedino što je preostalo bile su tjelesne boli. Postajao je sve slabiji, gotovo je oslijepio i ponekad mu je bilo teško podnositi teret vlastitoga tijela. Kad je jednom prilikom molio Gospodina za milost da može strpljivo podnositi vlastite bolesti, dobio je iznimnu milost. U duhu mu je rečeno: „Raduj se i kliči u svojim bolestima i nevoljama. Smatraj se ubuduće tako sigurnim kao da se već nalaziš u mojem kraljevstvu.“ (AsZb 42) Dakle, Franji je objavljeno da je njegovo spasenje sigurna stvar. Sam mu je Gospodin to rekao. Biti još živ, na ovome svijetu, a znati da ćeš po smrti sigurno prijeći k Ocu – koje li milosti! Nakon toga iskustva Franjo govori da mora biti radostan u bolestima, hrabar u Gospodinu te da uvijek mora zahvaljivati Trojedinome Bogu zbog tolike milosti i blagoslova. Radost, hrabrost i zahvalnost oblikuju njegov stav. Franjo, spašen čovjek, zato odlučuje napisati Pohvale stvorova. Kaže: „Zato ću njemu na slavu, a nama na utjehu i na duhovno saziđivanje bližnjih sastaviti Pohvalu Gospodnju po njegovim stvorovima kojima se dnevno služimo i bez kojih ne možemo živjeti, a ljudski rod po njima mnogo vrijeđa Stvoritelja i danomice smo mu nezahvalni za tolike milosti, jer svoga Stvoritelja i darovatelja sviju dobara ne hvalimo niti slavimo kako bismo morali.“ (AsZb 83)

Iz ovoga vidimo da je potvrda o spasenju koju je Franjo primio temelj Pohvala stvorova. A one su napisane Bogu na slavu, a nama na utjehu i duhovno saziđivanje. Dakle, tu Franjinu pjesmu možemo i trebamo čitati kao pravo duhovno štivo, koje služi na našu izgradnju. Što to od Franje imamo naučiti i u svome životu primijeniti? Vidjet ćemo u idućemu nastavku. (Nastavit će se…)

fra Josip Stanić

Već sam pisao kako su Franjine Pohvale stvorova prvenstveno svjedočanstvo i potvrda dovršetka njegova duhovnoga puta. Kako bi se bolje razumjelo duhovno stanje u kojemu je izrekao tu hvalu Bogu po svim njegovim stvorovima, valja se vratiti na početke svečeva obraćenja. Uzmemo li u ruke neke od prvih Franjinih životopisa, lako ćemo pronaći opise njegova života prije obraćenja. Kaže se kako je bio rasipan, volio gozbe i odijevao se u skupocjene haljine. Iako neki životopisi namjerno prenaglašavaju njegovu grešnu prošlost, sve kako bi jače istaknuli njegovu kasniju svetost, čini se kako je Franjo bio dobroćudan mladić. Legenda trojice drugova navodi kako je bio otmjen u ponašanju i govoru, veoma darežljiv, da je u srcu odlučio nikome ne govoriti ružno i uvredljivo te da neće uzvraćati na prostote koje mu se dobace (usp. LegTd 2-3).

Mogli bismo se pitati u čemu se onda uopće sastojao njegov grješni život, budući da se nigdje ne navodi kako je počinio neke osobito strašne grijehe. Ali glavni grijeh Franjine mladosti bio je život bez Boga, to jest egoistični život. Usmjerenost na samoga sebe i zadovoljavanje vlastitih potreba. Takav put, čak i ako ne uključuje teške grijehe protiv drugih ljudi, postupno čovjeka udaljuje od svrhe vlastitoga života. A ta je svrha: biti Božje dijete i brat drugima. Poput Boga koji je sama ljubav, izlaziti iz samoga sebe i darovati se drugima.

Ostavimo li po strani brojne životopise koji su napisani o svetome Franji, i potražimo li što sam svetac piše o vlastitome obraćenju, naići ćemo na nekoliko važnih rečenica iz njegove Oporuke: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime još bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta.“

Iz ovih se riječi vidi razlika između staroga života, to jest onoga u grijesima i novoga života, života u pokori, to jest obraćenju. Dok je bio u grijesima, dok Bog nije bio temelj njegova života, Franjo je mogao biti darežljiv i velikodušan prema svojim prijateljima, u dobrome raspoloženju mogao je i pomoći nekome u potrebi i općenito biti dobar čovjek. Ipak, nije uspijevao ni pogledati gubavce. U srednjemu vijeku gubavci su bili smješteni izvan gradova. Dovoljno daleko da nikoga ne ugroze, ali dovoljno blizu da kršćani umire savjest misleći kako ih ipak nisu odbacili. Svi su bili svjesni njihove prisutnosti, smatrali ih kažnjenima za grijehe i držali se na distanci. Bilo je gorko pogledati na tijela u raspadanju, puna živih rana koje zaudaraju.

Zanimljivo je kako Franjo početke svoga obraćenja želi označiti upravo promjenom ponašanja prema gubavcima. On počinje činiti pokoru odlazeći među gubavce. Ta pokora prvenstveno se odnosi na obraćenje u evanđeoskom značenju: to je promjena načina razmišljanja, i to od onoga čisto ljudskoga do misli Isusa Krista. Ono što se potom promijenilo jest njegovo iskustvo: prijašnja gorčina postala je duševnom i tjelesnom slašću. Ozdravljaju Franjina osjetila. Čuo je Gospodinov poziv da pođe među gubavce. Gospodin je njegovu prirodnu velikodušnost i dobroćudnost svojom milošću proširio na sve ljude. Ozdravio mu je oči, tako da od dotadašnje gorčine koja mu nije dopuštala niti pogledati gubavce, on sada u njihovim licima prepoznaje lice Kristovo. U dodiru s njima ozdravlja okus njegova života: gorčina se mijenja u duševnu i tjelesnu slast. U služenju gubavcima otkriva ljepotu evanđelja. U sebi uočava radost koja izvire kad čovjek prepozna ljepotu Istine. Istine o Bogu, svijetu i čovjeku. Svaki čovjek koji istinski povjeruje evanđelju i dadne se na put obraćenja, sve više će otkrivati Ljepotu koja rađa radošću i ozdravlja pogled. Tada sav život postaje hvala Bogu.

fra Josip Stanić