Kad umremo, sve će biti kao prije
Prošle godine svjetlo dana je ugledala knjiga u obliku intervjua pape Benedikta XVI. što ga je dao njemačkom novinaru Peteru Seewaldu, pod nazivom „Posljednji razgovori“. Ona se dotiče čitavoga života ovog uistinu velikog pape. Od mnoštva tema osobito se sjećam jedne, Benediktova promišljanja o smrti.
Na Seewaldovo pitanje boji li se smrti odgovorio je potvrdno, uz prisutnost temeljnog pouzdanja u Božje milosrđe. Uz strah da neće pasti na teret ljudima, Papa emeritus osobito ističe sve snažniji osjećaj o pogreškama koje je u životu činio, kao i u tim osjećajima neizbježnu prisutnost krivnje što izvire iz žala da ljudima nije dovoljno pružio, ispravno se s njima ophodio, prema njima pravedno postupao. Jednostavno, toliko je toga što se moglo učiniti bolje. I pitanje je može li čovjek uopće drugačije promišljati. A glede njegovih očekivanja spram vječnoga života, istaknuo bih jednu misao koju on naziva posve ljudskom jer je prije nego što ju je izgovorio promišljao smrt posve teološki. Njegov ljudski pogled prema smrti sastoji se u radosti što će ponovno biti sa svojim roditeljima i najmilijima te da će opet biti lijepo kao što je to bilo nekoć, kod kuće, dok je kao dječak boravio u roditeljskom domu (usp. Benedikt XVI., Posljednji razgovori, Split, 2016., str. 31-32).
O smrti se ne mora promišljati tek u posljednjem stadiju života. Ona je tu. Jedina je izvjesnost našega života. Raj je mogućnost, čistilište je mogućnost, pakao je mogućnost. Smrt nije. Nju ne biramo. Istina, o njoj ne razmišljamo baš u jednakom intenzitetu tijekom svih životnih razdoblja. Sjećam se onih kada mi uopće nije padala na pamet, ali i onih kada me je u mislima strašno napadala. Takvi susreti mogu imati različitih povoda, koji znaju biti izrazito bolni pa sve do onih koje bismo mogli svrstati u kategoriju logičkih, prema prirodnom slijedu. Onda kada nas se osobno ne tiče, dolazi nam ususret preko bližnjih. I što nam je netko bliži, intenzitet doživljaja raste. Tako, primjerice, ako nam umre otac ili mama, brat ili sestra, ili neki bliski prijatelj, naše emocije doživljavaju vrhunac. Tuga je neizbježna jer ljudski osjećamo bol i gubitak voljene osobe. Dani ispraćaja postaju prostor sjećanja. Tako, naše suze mogu biti znak zahvalnosti i dubokoga ganuća jer odlazak voljene osobe koja je u životima ljudi ostavila traga u tom nam trenutku postaje poticaj i primjer za nasljedovanje, iako bolan. No, postoje i druga sjećanja. Ona koja se tiču naših prijestupa i manjkavosti u odnosu na dragog pokojnika. Ljudi smo. I slabi. Trenutak smrti nam u tom kontekstu postaje poput sunčanih zraka koje, kada probijaju kroz prozor sobe, daju vidjeti svu prašinu što se u njoj nalazi. Kako je to bolno suočavanje!? Jesam li mogao biti bolji? Zašto nisam bio tu? Zašto sam se svađao s njime i onda kada nisam trebao? Zašto nisam dovoljno koristio riječi – hvala, oprosti, dopusti? Zašto sam bio tako škrt, nezahvalan, lakouman, površan, bez razumijevanja, oštar, sirov, bezobrazan…? Vrijeme ne mogu vratiti. A tako bih htio reći i oprosti i hvala, i biti tu, radovati se, pokušati razumjeti, slušati, biti bolji, barem Bogu predati tu svoju nemoć.
Vraćajući se na Benediktovu misao kojom izriče radost zbog susreta s njegovim roditeljima i najmilijima u nebu – ako ga Gospodin za to nađe dostojna – možemo ustvrditi da nam otvara obzorje nade, mogućnost da smrt ipak nije posljednja riječ našega postojanja, nego život, i to u punini, gdje će nestati s oka svaka naša suza, ustuknuti svaka manjkavost pred darom ljubavi koja nikada ne prestaje, ondje gdje je Bog onima koji ga ljube pripravio ono što oko nije vidjelo, niti je uho čulo, niti u srce ljudsko ušlo. Sjećam se kako mi je jedna osoba pričala svoj doživljaj smrti voljene osobe. U trenutku boli, upitao je mamu može li sada svom pokojnom ocu reći – oprosti. Mama je odgovorila potvrdno, naravno. Kada mi je Benediktova knjiga došla u ruke zamišljao sam da ću se ponovno susresti s mislima jednoga sjajnoga teologa. Međutim, danas se najviše sjećam ovih tako jednostavnih i životnih misli o poimanju vječnoga života. U prvi mah bi se mogle porediti s dječjom maštom, jer bi raj ipak bio neka ozbiljnija stvarnost. Ipak, ništa ozbiljnije od ovako jednostavnih misli.
U uskrsnom vremenu osobito promišljamo o Isusovoj pobjedi nad smrću. Onaj koji je Krista susreo zna da se ima čemu nadati. Uskrsnuće baca i novo svjetlo na smrt. Susret sa smrću, osobito voljene osobe, snagom Kristova uskrsnuća postaje mjesto nade i duboke čežnje unatoč svemu, a ne očaja i bespomoćnosti. Misao Pape emeritusa želi jednostavnom slikom poručiti da vjera u vječni život može postati pokretač i temeljna snaga koja me vuče i potiče pripremati se za onaj susret po kojem mogu – ako se nađem dostojan – biti lišen svega onoga zbog čega sam za života puštao suze, okrivljavao se i optuživao. Štoviše, susret s Nebom postaje za mene prostor radosti jer sve ono za čim istinski čeznem već na ovom svijetu – oprost, hvala, radost, mir, ljubav, nada, zagrljaj, blizina, blagost, dobrota, velikodušnost, uslužnost, razumijevanje, sloboda i istina – na svojoj će punini dobiti tek u tom susretu. Neka čežnja za njim rasplamsa i naša srca kako bismo se svakodnevno, uslijed ljudskih nesavršenosti, mogli pripremiti na trenutak, ako u vječnosti uopće postoji trenutak, kada ćemo baš onako kako smo čitavoga života željeli, našim voljenima moći kazati – hvala, volim te, drago mi je što postojiš, tu sam za tebe.
fra Antonio Šakota