Ne bojte se, nije ovo naslov iz nekog ženskog časopisa. Vjerujte mi da ja o tome nikada ne bih pisala. Samo su mi, dok sam razmišljala o Tijelovu, na pamet pala ovakva pitanja.
“O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.”
Ps 63
Znao je ljudsku potrebu, bio je čovjek. Znao je da čovjeku treba nešto vidljivo, opipljivo kako bi jačalo njegovu vjeru. Kada nam je netko posebno drag i važan u životu, volimo imati nešto njegovo kako bi nas podsjećalo, vezalo i kada ta osoba nije pokraj nas. Isus nam ne ostavlja nešto svoje. Isus nam je ostavio sebe. I to ne samo da je opipljivo i vidljivo, nego tako snažno i životno. Ostavio se u vidu kruha. Okuplja nas na zajedništvo oko stola. Kakvi pristupamo tome stolu i kako jedemo taj kruh? I Ivan i Juda su jeli za Isusovim stolom. Isti kruh, isto umočen. Ali jedan ostaje vjeran do kraja, a drugi ga izdade. Ne sudimo tko je dostojan pričesti, nego sebe učinimo dostojnima. Kada jednom taj kruh zaživi u nama, duša sama pjeva ovaj Psalam. Duši to nije smjesa brašna i vode, nego živi kvasac koji uzdiže novoga čovjeka. I nije nam se Isus ostavio da bi ublažili grčeve u našem želucu, nego da oslobodimo grčevitost našeg srca. Znamo da se ne bismo trebali pričestiti ako imamo neke teže grijehe i onda prođu dani, mjeseci, a nekima i godine bez ispovijedi. Zašto nam je draže živjeti u grijehu nego živjeti s Isusom? Kako se to ubrajamo među vjernike ako ono osnovno što nam je Isus povjerio ne izvršavamo? “To je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo činite na moj spomen”, poručio nam je Isus. Ne mora nam to govoriti ni jedan papa, svećenik, karizmatik, niti jedan čovjek na ovoj zemlji nam ne mora ponavljati ovo ako znamo slušati Isusove riječi. O kako samo duh klone kada se ne hrani ovim kruhom. Strah, nesigurnost, nemir, osjećaj bezvrijednosti, da ti ništa ne ide, da si neshvaćen, živčan, tmuran, tužan, razočaran… Duh je dio nas i možemo ga mi zataškavati, skrivati i ne osvrtati se, ali on ispliva na površinu i na tijelu je tako vidljivo što duhu nedostaje. Redovitom pričesti sebe držimo budnima. Pozivamo se na molitvu, čitanje Božje riječi, trudimo se svidjeti Isusu i biti bolji ljudi, tako se i u nama stvara zadovoljstvo. Svaki put kada dođem na svetu misu i ne pričestim se, imam osjećaj kao da sam srela Isusa, nešto i porazgovarala s njime, ali nisam mu pružila ruku, nisam mu dozvolila da me dotakne, uđe u moj život. Nisam ja tu zbog njega, nego on radi mene. Ne skriva on lice svoje od mene, nego ja od njega. Nije on neka estradna zvijezda kojoj se dođe, posluša i pogleda, na kraju zaplješće i ode. On mi pruža ruku da me podigne, hranu da me ozdravi, milosti da progledam, kreposti da ojačam, ljubav da se ne bojim. Jedan zalogaj Njegova kruha rastapa se i kola tijelom. Dopre do svake rane, ispere svaku bol, ispuni svaku prazninu, vrati radost u srce i napravi korak bliže Bogu, a dalje od grijeha.
Koliko ću puta dozvoliti da prođem pokraj Isusa, a ne pružim mu ruku? Koliko ću puta dozvoliti da ta ruka ne bude čista? Koliko ću Ga puta nakon tog susreta izdati? Tko to može znati? Samo ovaj susret ne smijemo smatrati bezvrijednim te ga ili zanemarivati, pravdajući se svojom nedostojnošću ili tradicionalno upotrebljavati, pravdajući svoju grešnost. Tražimo Isusa! Tko smo mi bez Njega? Težimo čistoći srca. Možeš ljudima muljat, ali Isusu bolan ne možeš. Pa on sve vidi i sve zna. Neka naš prilazak k oltaru bude pogled u Krista, oči u oči. S njim se izravnajmo, njemu se pravdajmo, zahvaljujmo, od njega oprost tražimo, njemu se molimo i pokažimo onakvi kakvi jesmo. Ljudima posveti vrijeme kad iziđeš iz crkve.
– Ivana Ivanković