Čisto srce stvori mi, Bože!“ Imperativ upućen Bogu. Napisao ga je kralj David u svom psalmu nakon svih grijeha počinjenih zbog samo jedne želje njegova srca (ona priča u kojoj uzima ženu svog najboljeg vojskovođe, Bat Šebu). Možda je ovo jedna od najsnažnijih molitvi u kojoj je sve što nam je potrebno za život sadržano. Kako? Isus nas uči da sva prljavština ne dolazi ni od kuda nego baš iz srca, a u srcu se nalazi sve. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.“ (Usp. s Mt 15,19) Je li moguće da su u njemu i naši najdraži i ono najgore što možemo imati, zajedno u paketu? Nikada ne bih voljela dragu osobu dovesti u vlastiti nered grijeha, a što ako ona tamo živi stalno? Ne preostaje nam drugo nego raditi na tomu da prostor svog srca održavamo čistim.
U mlađim danima sam bila uvjerena da trebam slijediti svoje srce bez obzira na sve jer: #srcezna #slušajsvojesrce #srcevodičsvemu. Onda sam čula jednu propovijed koja mi je otvorila oči. Srcu ne treba vjerovati upravo zbog gore već navedenog – u njemu je sve – i dobro i loše. Često ne vidimo ono loše jer ni ne pomišljamo da srce koje je simbol ljubavi može pogriješiti. Oslobađajuće je bilo čuti da je ljubav odluka koliko god neromantično zvučalo. Srce može voljeti i ono što je razarajuće za mene, moje zdravlje, obitelj, prijatelje… i ono uglavnom srlja ako se ne uključi zdrav razum i borba protiv vlastite volje ispunjene grešnim sklonostima. Bilo da se radi o malenom djetetu čije srce baš voli znatiželjno dirati sve što ne smije, ili zaljubljenom studentu koji ostavlja sve da bi pobjegao s curom čije srce – eto baš voli probati razna opojna sredstva ili djedici koji unatoč svojim dijagnozama i dalje noću rado poseže za hladnjakom – shvaćate poantu? Sve ono što volimo ne znači da je i nužno dobro za nas. Treba dobro promisliti je li dovoljno da srce nešto želi, uključiti prije svega glas razuma i onaj dio srca koji je darovan Odozgor.
Čisto srce je najskupocjeniji poklon kojeg možemo tražiti od Oca. Da bismo u njega mogli pohraniti naše najdraže, da bismo mogli dostojno slijediti Njegov put, da bismo mogli biti iskreni prema sebi, a onda i prema drugima. Ne smijemo dopustiti tom „običnom organu“ vladanje našim odlukama. Borba je to protiv sebe, svakodnevna i mukotrpna. Ali tu je onaj imperativ s početka u kojem Bogu doslovno „naređujemo“, iskrena srca svjesni svoje grešnosti, da nam stvori takvo srce koje će znati biti mudro i pravedno, i pomogne nam u njega pohranjivati sve ono dobro dok se barem malo ne raščisti. Ne slušajmo svoje srce kada postoji i najmanja sumnja da ono donosi odluku koja – premda na prvu veseli – razara sve nakon. Poslušajmo Davida koji vapi Gospodinu nakon što je slijedio svoje srce. Od srca vam kao i majka Crkva na današnji dan preporučujem najdraži psalam:
„Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.
Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!
Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“
(Ps 51,5-13)
Antonia Primorac