Jesi li ti hrabra osoba? Zastani i zapitaj se ovo pitanje. Što za tebe uopće znači hrabrost? Radiš li na tomu da svakodnevno činiš korake koji te vode njenim putem?
Hvalospjev ljubavi donosi jedan prekrasan dio koji nije tako „popularan“, a Pavao nas u njemu baš poziva na hrabrost: „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek odbacih ono nejačko“ (1 Kor 13,11). Kako je čovjek u svojoj grešnosti prepoznatljiv i dvije tisuće godine unazad. Najčešće idemo ovim redom, govorimo, pa mislimo pa onda rasuđujemo. Redoslijed bi trebao biti malo drugačiji, a mi bi trebali već biti puno zreliji uzmemo li pretpostavku da smo sakramentom Svete potvrde (Krizme, jel’) postali zreli članovi Crkve.
Jednom prilikom, dok još bijah simpatizer čula sam riječi jednog fra čovjeka koji je lijepo protumačio smisao kršćanskog poziva. Reče on: „Kad smo bili mali bila nam je dovoljna bočica čokolina i mi smo bili siti. Kad smo malo porasli jeli smo čokolino iz zdjelica i trebalo nam je malo više. Kao već odrasla djeca i ljudi, čokolino ipak nije dosta da bi nas zasitilo. Je li tebi dovoljna ista „količina“ Isusa u životu kad si u maminom naručju donesen u Crkvu, kada si sama dolazila na vjeronauk, i kada si nakon Krizme odlučio da si to nekako prerastao?“ Jesam li ja hrabra osoba? Hm… Prije da sam nejače koje uporno odbija postati zreo čovjek. A zašto? Zato što sam se navikla na čokolino. Na nešto slatko, fino i lako pripravljeno. A zrelost dolazi s hrabrošću.
Danima mi se u glavi vrti pjesma: „Ovo je vrijeme za hrabre i Duh Božji svima je dan…“ U ovom razdoblju koje vrvi pošastima onog koji nije vrijedan da ga spominjemo (jer na kraju priče je on gubitnik), naša hrabrost je itekako potrebna. Ovo je tvoje i moje vrijeme. Duh Božji nam je dan – bez obzira na to jesmo li mi to zaslužili ili ne. Izazivam te da budeš hrabar i hrabra. Prihvati sebe takvog/takvu kakva jesi – grozna, divan, debeo, mršav, grešna, sveta, visok, nizak, moliš stalno, ne moliš nikako. Hrabar čovjek prihvaća sebe. Poštuj druge takvi kakvi jesu bez obzira što bi njih pola na Mars poslao, samo kad progovore. Hrabar čovjek poštuje tuđe slabosti. Pokreni se i izađi iz zone komforta, izbaci iz rječnika ne da mi se – jer rješenje za tvoje probleme je samo u tome da ti kreneš nešto raditi. Hrabar čovjek je uvijek zaposlen. Kreni na margine društva odbačenima oko tebe – u obitelji, bratstvu, na ulici. Hrabar čovjek ljubi one koje nitko ne doživljava. Prestani tražiti opravdavanja za vlastitu lijenost i stvari koje navodno nikako ne možeš učiniti, jesi li stvarno dao sve od sebe. Hrabar čovjek nikada ne odustaje. Najvažnije od svega, svaki hrabar čovjek jest Dijete Božje, i to je više nego dovoljan razlog da se usudimo živjeti svoj poziv punim plućima.
Okrenimo se od samosažaljevanja i kukanja, dano nam je u izobilju; potrudimo se opravdati to što nam je darovano nezasluženo, nosimo jedni druge nesebično, umirući sebi, pa ako treba i krvareći. Crkva nas treba više nego ikada, treba nas hrabre da podmetnemo leđa noseći mlađu braću služeći im. Treba nas da zaboravimo sebe i pohitimo nejačadi ovoga svijeta reći da je naš Bog živ, radostan i sveprisutan.
Zreli članu Crkve, odbaci ono nejačko; molim te, budi hrabar!
Antonia Gašpar