Davno su „prljavci“ napisali stihove iz kojih sam posudio naslov ovog teksta. Heroj ulice. Šta je to uopće heroj? Kakvi su to heroji ulice? Zar nisu heroji samo oni što letaju po nebesima i imaju supermoći? Pa valjda su ti heroji, heroji čitavog svijeta, a ne samo ulice?
Dok sam bio mali, heroji su mi bili otac i majka (i ta herojstva uvijek stoje i uvijek ih treba poštivati), ali ‘sem njih, većina nas je svoje heroje tražila u nekim Power Rangersima, Supermanima, Batmanima i kako to već sve ide. I to je okej dok si dijete. Okej je da želiš biti poput njih jer ne razmišljaš tada unaprijed, već samo onoliko koliko ti je dovoljno da budeš sretan i da maštaš, makar maštao o nemogućem.
I tako rastemo i uvijek u glavi imamo neku drugu sliku heroja i neku drugo sliku herojskih činova. Proteklih dana nam se ta slika mogla dosta dobro iskristalizirati.
Još se, evo, ni dim nije slegao nad Splitom, ma kakav dim, vatra još uvijek gori, a mi možemo čitati o ovima i onima. Prsti se upiru u one koji nisu pomogli, govori se o onima koji jesu. Spominju se dolasci sa sjevera na jug Hrvatske. Spominju se nedolasci određenih osoba koje su prve trebale biti na licu mjesta. Tu i tamo, poneka bakica ili zahvalna susjeda dovikne i da su „oni naši heroji“.
Slike i snimke požara su preko malih ekrana izgledale užasno, a zamislite samo kako je bilo naći okružen tim plamenom? Zamislite kako je dok oko vas sve gori, a vi ste tu, s vrlo malo opreme koja je i onako jedva adekvatna za gasit roštilj, a ne požar. I borite se. Protiv svijeta, protiv prirode. Borite se.
Zamislite kad se skupe ljudi sa svih strana, ljudi koji se ne poznaju i koji se prvi puta u životu vide, a bez govora i pogovora rade složno kao da su svaki dan zajedno istu tu stvar radili.
Zamislite da bez gotovo ikakve plaće, nekoliko dana bez prestanka dobrovoljno radite, daleko od kuće, daleko od doma, da bi pomogli drugome.
Glavom u vatru, doslovno, išli su ovih dana oni koje s pravom možemo nazvati herojima ulice. Možda vam se čini daleko i strano, možda Split i Hrvatska nisu toliko blizu kao što geografska lokacija pokazuje, ali ti heroji nisu samo heroji neke dalmatinske magistrale. Ti heroji nisu heroji ni neke splitske „kale“. Oni su heroji svih nas. Oni koji su s krunicama oko vrata i u rukama išli braniti domove drugih. Oni su pokazali da se s pomoći Božjom može sve, pa i ono što se čini nemogućim. Oni su pokazali da nije heroj onaj čije će se ime zapisati i spominjati. Nije heroj onaj čije će ime biti na raznim plakatima i čija će prsa biti puna raznih medalja.
Toliko često puta zaboravimo „Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?“ (Ps 27,1).
Toliko često puta zaboravimo da i mi uz Njegovu pomoć možemo biti heroji ulice. A ako si heroj samo jednoj osobi u toj maloj ulici, heroj si čitavom svijetu. Heroj si kakvog ni sam ne možeš spoznati.
Herojski čin nije letjeti, niti imati raznorazne druge supermoći o kojima si maštao kao dijete. Herojski čin je pomoći drugome bez obzira na to je li on sa juga ili sjevera, bez obzira na to razumijete li jezik jedno drugome ili će te komunicirati „rukama i nogama“. Herojski je čin pomoći drugome i biti ustrajan u pomaganju i to su nam ovih dana pokazali heroji Dalmacije. U mojim očima, u mojoj ulici, ste od sada heroj samo ako puteva prepuštenih Gospodinu i ruka široko otvorenih idete pomoći drugome, bez obzira na ishod.
Mario Rajič