Kad bih te upitala tko je tvoj Bog i gdje ga vidiš, što bih dobila kao odgovor? Zadrži sliku svog Boga pred očima i kreni sa mnom mojim mislima. Ima li tvoj Bog oči i ruke? Je li tvoj Bog s tobom na ulici ili stanuje na nebu? Jede li tvoj Bog? Ide li na godišnji odmor? Zna li se ponekad naljutiti i ne odgovarati danima? Je li strog i dalek, ili pak brižan i nježan sveprisutan otac? Tko je tvoj Bog? Poznajete li se? (…)
U jednoj od svojih pustinja odlučila sam prekinuti s Bogom i uzeti odmor od svega, pa i Njega. Našla sam se sama sa sobom i bilo je dobro dan, dva, pa i tri. Odustala sam od redovne molitve i Euharistije i prestala pričati o Njemu. Na svoje zaprepaštenje bilo je uistinu olakšavajuće. Ta tri dana bez Njega stvorile su slobodan put da ga uistinu upoznam i da srušim sve slike Boga u svojoj glavi. Tražila sam utjehu za sve svoje probleme u Njemu, a nisam dozvoljavala da On sam bude moja utjeha. Bilo je oslobađajuće shvatiti da Bog ne staje u okvir kojeg je moja mašta stvorila. Bilo je oslobađajuće shvatiti da iako sam mislila da sam Mu blizu, nisam imala pojma tko je moj Bog…
Prečesto stvaramo slike i iluzije o našoj vjeri. Još češće se međusobno vjernici svađaju oko toga tko je ili što je Bog, kako se ispravno moli, kleči ili se komentiraju ljudi uspoređujući ponašanja s naukom KKC. U redu je imati ideal i težiti mu, ali nije u redu očekivati da svi imaju istu sliku Boga i da se svi ponašaju kako mi zamišljamo, mada bili u pravu. Isto je kao da od svih šestogodišnjaka očekuješ da jednako brzo usvoje pisanje slova – jednostavno to tako ne ide. Svatko ima svoj put i svatko u sebi nosi Duha Svetog koji diše kako On sam hoće… Oslobodivši se vlastite nametnute slike o tomu kako moram biti idealna i kako Bog od mene očekuje to i to, u tom i tom trenutku, postala sam istinski sretna. Izvana se nije promijenilo ništa, ali moj pogled na stvari, a i Njega drugačiji.
Tko je tvoj Bog? Poznaješ li Ga?
Reći ću ti tko je moj. Moj Bog je netko tko je stalan u mojoj nestalnosti. Nekad je skriven u očima starog djedice koji napravi svega tri koraka u minuti i teško udahne, a ponekad se skriva u nestašnom trku dječaka. Ima oči zabrinute majke koja moli, a nema istinsku vjeru. Ima Ruke su mu tvrde od teškoga rada i koža preplanula od cjelodnevnog izbivanja na suncu. Pojavljuje se iza teško izgovorenih riječi i prešutne prošlosti. U svemu stvorenom moj Bog se krije. A ja i dalje nastavljam tražiti odgovor na vječno pitanje.(…)
Antonia Gašpar