Kako je moćno a teško biti netko. Netko s bilo kojom ulogom, službom i zadaćom na ovom svijetu. Biti netko s posebnom medaljom oko vrata koja nešto znači, određuje i očekuje. A svi tu medalju nosimo, medalju na vrpci koja nam ne smeta, ne žulja nas nego nam se tako vješto adaptirala oko vrata da zaboravljamo na nju sve dok nam se u letu ne počne pokretati po prsima. Upravo tada kad smo u letu, pokretu, zbunjenosti, nemiru, čežnji, naša medalja otkrije nam svoju drugu stranu. To je ona ravna strana bez graviranih motiva, po pravilu tamnija, koja prianja na grudi, zaštićena od pogleda drugih. Simbol je žrtve, odricanja i svega onoga što je vodilo trenutku da ona takva u punom sjaju zabliješti. I kod svakoga je tako i svačija je takva. S dvije strane.
Ako okreneš medalju vinogradara na drugu stranu znaš što ćeš vidjeti? Žuljave ruke, čizme teške od blata na đonu, noći zabrinute zbog pogleda u oblake i onoga što oni nose, iščekivanje sunca, okupljanje radnika, znoj niz čelo, oprezno njegovanje trsova, zaštićivanje od oštrog mraza… A tako jednostavno, prelako, obično i banalno izgleda bogati grozd, onakav kao iz Biblije, s one strane medalje koju vidi svijet. Kao da se takav podrazumijeva biti. I koliko li tek više izgleda kušanje vina koje se toči u čašu?
Što li onda nosi medalja na kojoj je zlatnim slovima ispisano da smo Božji? Nositi nju neopisiva je radost, blagoslov i čast, ona nosi slobodu, sigurnosti i življenje… A s druge strane, poneki strah, neprestani rad na sebi, žrtvu iako slatku ponekad jako tešku. Nosi ono što je i sam Krist prošao na putu koračanja do medalje koja je donijela uskrsnuće. Kaplje krvavog znoja mučne tjeskobe, izdaju za tridesetak okruglih, srebrnih novčića, vucaranje i ponižavanje pravednika, teško drvo križa na ramenu, Šimun, Veronikin rubac i pomoć na putu, svlačenje do gole kože, oštri čavli probijani kroz blijedu kožu, umiranje kao jedan od zločinaca pred očima podrugljivaca poviše grada. S druge strane blještavog uskrsnuća koji viče svijetom crni se tišina smrti. I to je tako, nekako logično. Taj okrugli komadić medalje koji nešto znači mora imati svoju drugu stranu jer, jednostavno mora. Na drugoj strani mi graviramo sve ono što označava onu titulu od jedne ili više riječi koje pišu pored našeg imena. Zato, kad danas sretneš nekoga, ako mu budeš toliko blizu dok se rukujete, okreni njegovu medalju i pogledaj je dok ti leži na dlanu. Ne napadno i iz loše namjere nego se zagledaj milim pogledom. Progledaj očima, razumi dublje, čestitaj iskreno, divi se ponizno, cijeni bezuvjetno, pomozi više, zagrli jače i Bogu zahvali. Jer s te strane medalje gleda Bog. Lako je vidjeti ono što prvo vidi svijet. A On, On nam je dovoljno blizu i neizmjerno voli da medalju u ruci okreće i ne samo da pravedno vidi sve, nego s nama tu medalju i stvara. Uvijek.
Ivana Milićević