Opet čujem šapate onog istog glasa. Ali ovaj put ne mogu razaznati riječi. Zbunjena sam, Gospodine. Mene zoveš!? Kako mi srce ubrzava Tvoja upornost i neodustajanje od mene. Kako, kao melem, moje ranjeno srce miluje Tvoj naum da me čvrsto držiš uza se i ne puštaš. Smiri me večeras. Ukradi mi trenutak da udahnem svježinu ove noći. Da osjetim svaki hrapavi vrh kamena, da dotaknem komadić zemlje na kojem su ostale ispisane tolike molitve, nade, čežnje i snovi. Ukradi mi trenutak da mi svjetlost mjesečine obasja sjećanja pa da, duboko u šumi, ispod visokih borova, pronađem put do svoga izvora. Vodi me vijugavim putem. Ispred mene hodaj da se ne zaustavljam postrani. Ne dopusti mi da zastajem na strmim zavojima jer… tamo gdje se dolazi prečicom, tamo se ne isplati ni ići. Ukradi mi trenutak da zagrlim ove ljude pored sebe. Ljude koji mi neprestano donose tople osjećaje Tvoje prisutnosti. Onda kad me možda i nesvjesno uhvate za ruku, kad mi stresu prašnu s koljena pa se osmjehnu, kad mi šapnu: „Ne zaboravi kome pripadaš!“ baš u onom savršenom trenutku. Kad sam daleko od Tebe, daleko od kuće, daleko od sigurnosti i još dalje od sebe. Ukradi mi trenutak da sjednem na tamo onaj panj, laktove naslonim na koljena i udahnem Franjin duh hrabrosti pa da njegova radost razvuče osmijeh na mom sumnjičavom licu. Večeras se pripremam za svoje: „Evo me!“. Večeras pokušavam dokučiti težinu izgovaranja riječi koje, po četvrti put odjekuju i struje mojim naježenim tijelom. „Evo me, Gospodine, mene zoveš!“ drhti u mom glasu nesigurno ali žarko i milije nego ikad prije. Gledam u istrošeni konopac na kojem se ljulja Tau i pokušavam se sjetiti svih mjesta, i onih nezamislivih, koja su ostavila trag na smeđoj boji drveta. Pokušavam se sjetiti koliko sam puta u dlan urezala njegov oblik dok sam, u strahu, svu snagu stiskala u šaci. Evo me, Gospodine, mene zoveš! Sjedim i čekam da me šalješ dalje. Moja misija nije ovaj panj u ovoj šumi. Znam to. Znam da iz ove tamne šume Tvoj put vodi prema, suncem obasjanom, vrhu planine. Šalji me s kartom u ruci i putokazom na rubu bijele linije ceste. Podapni me ako krenem krivom stazom i povuci natrag za rukav ako budem slijepa za boje semafora. Pomozi mi da prepoznam smisao onog žutog svjetla koje će ponekad i dulje treperiti. I dok čekam vodi me! Vodi me kad se vrtim i traljavo podapinjem sama oko svojih nogu ili kad nestrpljivo čekam na raskrižju. I dok hodam vodi me! Jer Ti si najbolji suputnik koji, nogama umornim od lutanja, vraća nadu. Evo me, Gospodine. S tobom se ne bojim. Spremna sam za nove razine. Šalji me!
Ivana Milićević