Tu sam, doma. Carcerri. Tišina odjekuje i mir se da uhvatiti rukom. Plaši me pisati i narušiti ljepotu sklada, prirode i prošlosti, u koje su utkani koraci sveca koji i danas živi.
Zadnjih godina, oko mene i u meni, događa se puno oluja. A sidro isto – franjevaštvo. Pišem često kako ne bih nikada odabrala taj put, ali taj put mi je tako potreban za rast u svim krepostima. Tako odgovara mojoj impulzivnoj naravi i buci mojih misli. Usmjerava me k Domu. Maloprije sam bila u crkvi svetog Damjana s braćom iz Amerike koji su me zvali Our sister. Šetala sam već drugi put ove godine asiškim ulicama koje su mi već tako poznate da ih prepoznajem po zvuku koraka. Da mi je netko rekao kada sam prije 12 godina baš zbog Frame došla tu da će čežnja za povratkom biti još veća nakon svakog odlaska rekla bih da je to nemoguće… Ali našem Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,38)!
Franjevaštvo. Tako jednostavno, a tako duboko. Karizma pokore, trpljenja, prihvaćanja rana i tuđih nesavršenosti kao izvor savršenog veselja. Paradoks koji je ulaznica za Nebo. Lakoća težine, rekla bih. Misli su ovdje lagane, problemi nepoznati. Susreti u kojima upoznajući druge, najviše upoznaš sebe. Pisala bih o tome, ali se bojim da su riječi tek bezvrijedni pokušaj… ali neka stoje. Jučer sam grupi s kojom idem pročitala tekst koji sam isto pisala ovdje.
Slučajnost ili Franjo dali su da se sve ponovi u istim lipanjskim, vrućim danima.
Tko god je bio u Asizu zna kako je otići iz njega – nekako, kao da napuštaš dom. Iako ne tako bogat, kao brižna majka servira ti sve što ima i utrpa u tebe sve ono što nisi ni znao da ti treba. Meni su ovoga puta trebala sva pitanja koja mi je nametnuo. Za pokrenuti se i oživiti onaj isti žar s kojim sam krenula upoznavati Krista s Franjom. Za nastaviti put kojim mi je ići.
„Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer će se po tebi spasiti mnoge duše, jer će u tebi stanovati mnoge sluge Božje i jer će mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstvo vječnoga života.“
Antonia Primorac