Bar smo jednom, nadam se, čuli ono Evanđelje u kojem Ivan opisuje kako učenici nisu uspijevali uloviti ništa ribe sve dok među njih nije došao Isus i rekao im gdje će baciti mrežu. Nakon što su to učinili, mreže su im se rastrgale od mnoštva ribe. To čitanje je i Evanđelje za ovu nedjelju. Potaknut time, dao sam se na razmišljanje o opisanom prizoru. Naizgled tako jednostavan i beznačajan prizor je zapravo nešto veliko, nešto što nam se događa svaki dan, a da to i ne vidimo, da ne čujemo glas koji nam govori gdje i kako trebamo baciti mrežu.
Svaki dan po sebi za čovjeka nosi nešto novo, svaki tjedan, svaka godina je novi izazov. Pred učenicima je tako, pored svih nedaća koje su ih tada snalazile, u ovom čitanju bio i zadatak uloviti ribu. Tako, čini se, jednostavna stvar. Baci mrežu, pokupi ulov i idi kući. I pokušali su, a nije išlo. Bili su na moru do svitanja i kad je već bilo vrijeme poći kući praznih ruku, dođe među učenike Isus i reče im gdje će baciti mrežu i ulova je bilo u izobilju. Učenici nisu znali da je to Isus, ali čim su izvukli mreže bilo im je jasno da je Gospodin onaj koji stoji među njima. Ivan dalje nastavlja pišući kako je to treći puta da se Isus očitovao učenicima nakon smrti, te govori o Isusovom ispitivanju Petrove ljubavi, ali bih se zadržao samo na ovom prvom dijelu čitanja.
Kao što su učenici pokušavali uloviti ribu, pokušamo i mi, ponekad tako jednostavne zadatke, i ne ide, ne može. Pokušamo i brzo nam klone duh, kao što je klonuo i učenicima. Zadatke koje smo svaki dan do tada bez problema radili, sada više ne možemo obaviti. Što zbog drugog tereta koji imamo, što zbog samih tih zadataka. Tako jednostavni zadatci toliko često budu ono što nas zaokupi, da se oni počinju činiti većim teretom nego što to zapravo jesu. I zapinjemo, probamo, pa vrlo lako odustajemo. Ipak, postoji nešto, Netko tko nas svaki put vrati tamo gdje trebamo biti. Kao što su učenici dobili naputak kako i gdje će baciti mreže, u nama se na životnim preprekama često javlja glas koji nam govori što trebamo raditi. Taj glas treba njegovati. Taj glas treba osluškivati. Lako ga nadjačaju svakodnevne bure i oluje, ali uvijek će biti tu, ako ga želimo čuti. Kad su poslušali Isusa učenicima su se mreže kidale od obilja ribe, a mi taj glas u sebi često izbjegavamo jer je „linija manjeg otpora“ za nas uvijek druga opcija. Ponekad je lakše ostati sat dulje u krevetu, ono što si za danas trebao uraditi ostaviti za sutra ili za nekoga drugoga. „Nije to za mene.“, „Ma neće me nešto danas.“, razne stvari sebi govorimo da utišamo onaj glas koji nam govori da možemo i da moramo ići dalje. Učenici ga nisu zaobišli i utišali, poslušali su ga i svoj su, tako bezazlen a mučan zadatak, riješili.
Svaki dan, rekoh, nova je borba za čovjeka. Sami biramo hoćemo li na tom putu, u toj borbi biti s Gospodinom ili bez njega jer on je uvijek tu, a naše je da ga prihvatimo i prepoznamo. Kao i učenicima, lako nam je nakon svega osvrnuti se i reći „Gospodin je!“, ali je teško tog istog Gospodina svakodnevno prepoznati u mnoštvu ljudi i stvari. A on je uvijek tu, uvijek nam govori kamo ćemo baciti mreže, naše je samo da osluškujemo i da djelujemo. Ako to svaki dan budemo činili, ulov će nam parati mreže od izobilja.
Mario Rajič