Nerijetko u našim općenitim, banalnim, za nas nebitnim i napornim razgovorima dotaknemo i temu vremena: A, što ovo vrijeme leti! E, moj prijatelju, nije to tako bilo. Ne znam ti stvarno što je ovo danas. Sve se pobrkalo. Ništa, vidimo se. I, eto, leteći smo stigli do još jednog vremena – Došašća. Promatrajući samo današnje običaje u ljudi, bez ikakvoga prethodnoga znanja o smislu i Došašća i Božića, prva riječ koja mi pada na pamet jest – nestrpljivost. Dobro. Ima ih još. Zujne mi po glavi i onaj pojam fancy vrijeme, pa se još više začudim paradoksu vremena u kojemu se živi. Zapravo, moglo bi se pričati i o lancu pojmova – sebičnosti, konzumerizma, simbola lišenog sadržaja, povlastici, itd. Dalo bi se još. Ali, da se vratim na ovu nestrpljivost. Uvijek sam joj se čudio. Doduše, mnogi već pričaju i pišu kako je današnjem čovjeku najdraža riječ – odmah. Draga je već od malih nogu. Dijete nešto ugleda na virtualnoj Agori današnjice, pa jadnoj materi postavlja nepodnošljive ultimatume, a suze i vrištanje već su postali efikasni popratni obredi. Čini se da niti stariji nisu lišeni razmaženosti trenutnoga. Zašto se već na početku Došašća kiti bor, ukrašavaju ulice i trgovi božićnim ukrasima? Što je uopće božićni ukras? Zašto se već u Došašću pjevaju božićne pjesme? Čini se da se instant želje stalno vrte u krug, vraćajući se u našu životnu stvarnost poput bumeranga, nadvijajući se nad našim životima poput najtamnijeg oblaka. A kada se život malo poigra i ti tamni oblaci zapljušte, ishod je svaki put isti – frustrirajući. Još se više čini da su jedina svijetla točka od svih predbožićnih simbola adventski vijenci koje palimo pri zajedničkoj molitvi. A možda i njih upalimo tek kada nestane struje?
Došašće nam također želi progovoriti o vremenu, iščekivanju, trenutku, brzini, (ne)strpljivosti. Ali, isto to Došašće nas već na samom početku iznenađuje. Dok iščekujemo nešto opipljivo, neku poruku sa sadašnji trenutak, na Prvu nedjelju Došašća u evanđelju slušamo o vremenu, ali onom posljednjem, o stvarima koje se tek imaju zbiti. Tek ćemo za Četvrtu nedjelju slušati o stvarima koje su se dogodile, koje su nam bliže. Slušat ćemo o radosti susreta dviju majki i dvojice sinove, Sina Božjega u Marijinoj utrobi i njegova preteče koji se i nerođen raduje Božjoj prisutnosti. A Druga i Treća nedjelja u znaku su tog preteče, Ivana Kristitelja, koji poziva na pripravu. Očito, vjernik smisao Došašća nalazi tek u pozornom slušanju i življenju Božje riječi, u djelovanju nadahnutu dolaskom na sv. Misu. Ovom rasporedu čitanja dodajem i dijelove nekih molitava koje svećenik moli u misnom slavlju, a tiču se spomenutog vremena, brzine, iščekivanja. Tako, na Prvu nedjelju molimo:Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvedi u kraljevstvo nebesko. A na Drugu nedjelju molimo ovako: Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine.
Očito, pozvani smo obratiti posebnu pozornost na ovu igru dvaju vremena Isusova dolaska, onoga koji se već zbio u punini vremena i onoga koji će tek doći na kraju dana. Smisao te napetosti uočavamo tek onda kada se jednoga vremena odreknemo. Tako, iščekivanje Onoga koji dolazi lišeno trenutka u kojemu je već došao, iz već postojećeg neznanja prelazi u nesigurnost. S druge strane povijesno, konkretno djelovanje lišeno svoje svrhe ostaje (samo) podatak. Stoga, tek kada punom vjerom prigrlimo stvarnosti Isusova konkretnog dolaska i onoga na koncu vremena, kadri smo živjeti Došašće punim plućima. Istina je da ne znamo dana ni časa Njegova dolaska. Ali onaj dolazak koji se već zbio daje nam sigurnost u njegovo obećanje, jer, On je vjeran Bog. Istina je da je On već došao, ali je isto tako istina da mi Njegov dolazak usmjerava pogled i prema naprijed. Ključna riječ koja sažimlje ovu skladnu napetost jest bdjenje. Moj životni hod nije prazni hod praznim prostorima. On je već ispunjen, siguran, te samo takav može i težiti, ispunjeno i sigurno. Sjetimo se da je smisao naših Zornica upravo bdjenje, otkidanje od sna i komocije kako bi nam Gospod kroz molitvu i slušanje Božje riječi izoštrio pogled kojim ćemo bolje gledati na sebe i sve oko nas. I ne samo gledati. Vidimo kako se u ovim gore navedenim molitvama koriste glagoli kretanja – iščekivati, ići ususret, hititi. Ja sam uvijek volio snijeg. I kada bi ga se najavilo, svako malo bih provirivao kroz prozor ne bih li ugledao prve pahulje. Slično je kada dijete iščekuje majku. Ono neće samo čekati, sjedeći na kauču očiju uprtih u televizor ili kompjuter. Ono će svako malo provirivati kroz vrata. Dijete ide ususret majci koja dolazi. I ne samo to. Nestašno od sebe, učinit će sve kako bi pospremilo nered oko sebe da se majka previše ne naljuti, znajući, pak, da je majčina srdžba puno kraćega vijeka od milovanja kojemu nema kraja. U Došašću nas, na Drugu i Treću nedjelju, na to pospremanje poziva Ivan Krstitelj. I nije nimalo ugodan! No, i te dvije nedjelje trebamo proći kako bismo čista srca i izmirenih dugova dočekali Božje milovanje.
Fra Antonio Šakota / www.frama-mostar.ba