Dragi sveti Nikola,
Nisam dobra i ne zaslužujem poklon, ali ako mogu nešto poželjeti – vrati mi jednostavnost.
Tvoja Antonia
Te večeri sam sama šetala prema kući, s čvrstom odlukom u srcu i toplim suzama u očima i na obrazima – promijenit ću sve iz temelja. Kiša je mojoj odluci i stavu davala neki dramatični ton, i sve je bilo baš kako i volim – poetično. Rijetko tko me ostavi bez teksta, posebno priče koje sam već odslušala. No Matej Lovrić (molim vas, pronađite ga i učinite sebi uslugu i pročitajte par redaka njegovih tekstova ili poslušajte njegovo svjedočanstvo) me iznova stavio pred Njegovo Lice i ogledalo u kojem sam vidjela koliko sam – jadna. Ni više ni manje nego takva kakva je ta riječ. Nisam stroga prema sebi, dapače, možda sam i blaga. Odluka je trajala do prvog trenutka sljedećeg jutra nakon noći u kojoj sam se više puta probudila nego što sam skupila minuta sna. Čangrizava, bezvoljna jer je nestalo mlijeka za kavu, uputila sam se u ovaj hod iščekivanja Onoga kojeg nazivam svojim Bogom. Promijeniti sve iz temelja, za mene je značilo u svemu pokušati naći Njega, maknuti se malo iz ovog namještenog svijeta i poći tamo gdje On uistinu dolazi. Među odbačene, zaboravljene i one od kojih bih sama okrenula glavu. Trenutno nisam u mogućnosti ići na ulicu među beskućnike – iako mi je to jedno od najljepših životnih iskustava. Ali imam priliku pobjeći Njemu u svakodnevici koja nameće toliko stvari koje ne služe ničemu nego da isprazne životne baterije.
Uzimam mobitel – iste kulise i pozadine božićne idile i lica koja se mijenjaju. Zamišljam kako bi bilo lijepo stvoriti uspomene za djecu i stanem… pa što bih djeci dala uspomene kakve svi imaju? Zašto bih se pretvarala da je naš dom nešto što nije? A nije li to ono što svakodnevno radim… Bježim od onoga što moj Otac meni daje i želim ono što i drugi imaju, pa makar to bilo lažno. A dano mi je ono što je meni potrebno za spasenje – bez obzira koliko mi to odgovara u ovom trenutku.
Kako bi bilo dobro opet biti jednostavan, biti dijete. Ono dijete koje ne zanima slažu li se ukrasi bora s lampicama, niti što će dobiti u čizmici dok god nešto u njoj ima. Kako bi bilo dobro htjeti uvijek manje za sebe dok ne poželiš ništa ne posjedovati nego samo biti slobodan – od svega. Kako bi bilo dobro kao Matej, ići prositi za druge, one malene, koji većini smetaju– ne jer mora, nego zato što želi – a onda biti kao on – da drugi u meni prepoznaju Njega. Kako bi bilo dobro biti malen i svoj, ne od ovog svijeta, nego neuklopljiv. Onaj koji iskače… Zato dok ovo tipkam, u ne tako poetičnoj okolini, donosim iznova odluku – promijeniti sve iz temelja. Moji koraci će biti maleni, možda već do ujutro par puta padnem, ali takvi i jesu dječji koraci – smotani, ali nikad odustajući.
Antonia Primorac