Valjda ste svi čuli priču o babilonskoj kuli. Ako niste čuli priču, čuli ste za izraz, znate na što se u samoj svojoj biti odnosi. Na oholost i pohlepu ljudi koji su u jednom svom trenutku mislili da mogu dosegnuti i dodirnuti samo nebo. Da mogu doseći Boga.
I bilo je i onih ljudi koji nisu naučili na greškama koje su radili oni prije njih. Bilo je ljudi koji su pokušavali tu istu kulu obnoviti. Bilo je ljudi koji su sanjali da će i oni jednog dana, možda iznova, napraviti kulu koja seže sve do nebesa. Nije da ih je samo bilo, već ih još uvijek ima.
I gradilo se, fizički se gradilo, dosta takvih građevina i struktura koje paraju oblake. Trenutačno najveća od njih je samo nekoliko centimetara kraća od 830 metara. Tu smo trenutačno stali. Nije da se ljudi ne usude više, planova zasigurno ima, ali postoji mali milion nekih drugih razloga zbog kojih se stalo na tih nepunih 830 metara.
Sasvim sigurno, kada bi imali neke točne podatke o izvornoj babilonskoj kuli, ni ona ne bi sezala mnogo više prema nebu nego ove koje mi imamo danas.
I onda se nekim stvarima čudimo, a znamo kako su završili oni koju su babilonsku kulu gradili.
Vratimo li se u našu realnost, a ne Dubai gdje se, usput rečeno, nalazi ta najviša građevina. Što nam ona sa sobom nosi? Nemamo mi ovdje toliko velike nebodere, niti u skoroj budućnosti imamo planove graditi ih. Mi na onih milion spomenutih razloga protiv, u ovom podneblju, imamo još milion svojih. Ipak, u nečemu smo isti kao i oni koji su gradili babilonsku kulu.
Moje mora bit bolje, veće, jače i snažnije nego što je kod nekoga drugog. Sasvim nebitno jel’ se radi o zgradi, kući, automobilu, biciklu, sladoledu, lizalici. Nek’ sam bolji od drugog.
I kakve to veze ima sad s babilonskom kulom?
Pa, vidite, mi ne paramo oblake nakupinama cigle, betona, željeza i stakla. Mi paramo oblake nosovima i ponosom. Mi paramo oblake egoizmom. Ljudi općenito, ne samo mi u BiH.
Ljudi su takvi da će uvijek u svojoj srži i krvi imati želju za pobjedom i za natjecanjem. Džaba nam što smo sve dobro uradili, ako je netko uradio bolje od nas. Kopka nas i ne da nam mira.
Ako smo pak mi ti koji smo uradili nešto bolje od drugih, naš ponos se ne može izmjeriti ni sa onih 830 metara.
Pokušavamo što više i što češće je moguće približiti se Bogu, na načine na koje to nikako nije moguće. Pokušavamo što više istog tog Boga dodirnuti, opipati. Ni to nikada nije bilo, niti će ikada biti, moguće. No, to nas ne sprječava.
Čega smo onda svjedoci? Svjedoci smo istog naroda, koji priča različitim jezicima. Svjedoci smo nesretne sudbine mnogih jer ih nekolicina tjera da prave njihove babilonske kule. Samo što smo djelom i mi krivi jer se damo natjerati, a ako se ne damo natjerati, onda smo mi ti koji pokušavamo sagraditi neku svoju malu kulu koja će prkositi ovim velikima.
Nema nam u tom utjehe, nema nam spasa i nema nam pomirenja. Dok god gledamo u druge da vidimo da nas slučajno nisu u bilo čemu pretekli, a ne, kao što neko puno pametniji od mene reče, da vidimo imaju li dovoljno hrane u svom tanjuru, gradit ćemo kule. Netko veće, netko manje, ali jedno je sigurno, niti jedna, pa ni ona najveća nije bila vječna, niti je uspjela dodirnuti Boga, štoviše, oni koji su se Bogu najviše približili su oni koji su najmanje imali.
I kao i uvijek, iznimke postoje, te iste iznimke, nažalost, potvrđuju pravilo. Na nama je da radimo na tome da iznimke više ne budu slučajnost i manjina, na nama je da one nadvladaju. Ako ikakvu kulu trebamo graditi i ako igdje trebamo ulagati napor da budemo bolji onda je to u vjeru, poštenje i uzajamno poštovanje.
Najljepša i najbolja iznimka za primjer nam može biti sveti Franjo. Bolji bliži primjer dalje ne moramo ni tražiti!
Mario Rajič