Ne može se sakriti grad koji leži na gori (Mt 5,14). Vozeći se autocestom prema Franjinom gradu još se izdaleka može ugledati mjesto u kojem je sve započelo. Kamena oaza građena u talijanskom gotičkom stilu dominira brdo na kojem je smješten mali umbrijski gradić koji više djeluje kao prizor nego realnost. Oduševljenje šezdeset hodočasnika koji su se uputili u rodni grad svoga duhovnog oca bila je opipljiva i nije ih je bilo mnogo koji su mogli skloniti pogled s osvijetljenih kamenih zidina. Nisam imao osjećaj toliko da idem negdje, da dolazim na neko mjesto, nego kao da se vraćam. Kao da smo svi mi bili nekad davno poslani iz ovog gradića i da se napokon vraćamo kući. Već sam danima zamišljao kako prolazimo kraj ploče na kojoj piše Assisi i sebe kako stojim ispred male crkvice unutar ogromne bazilike – Porziuncula, jedino mjesto koje braća imaju pravo zvati svojim. Vraćao sam se kući, a bio sam na pustolovini.
Smjestili smo se u samostan taman ispred gradskih vrata, kao da je svečani ulazak trebao još malo sačekati. Rano ujutro trećega dana našega putovanja uputili smo se prema crkvici Marije anđeoske. Doživljaj svih nas najbolje opisuje reakcija jedne framašice koja nije mogla skinuti osmijeh s lica i dok je cijelim putem prema sakristiji skakala od radosti ponavljajući „ljudi moji ovo je Porcijunkula.“ Prizor je uistinu bio nevjerojatan. Unutar masovne bazilike, čija kula seže 70 metara, smještena je mala crkvica – kolijevka franjevačkog Reda. Pred njom se ne stoji kao pred spomenikom. Stati pred Porcijunkulu znači biti uprisutnjen u Franjin život. Skoro zaboravljena, osamljena i napuštena u Franjino vrijeme ona točno odgovara njegovu duhu. Htio je biti malen, štoviše uvijek je htio biti manji, a baš se takvim Bog poslužio da učini nešto veliko. Takva skromna mjesta pratila su nas gdje smo god pošli. Tražiti franjevačka mjesta nikad nije traganje za nečim znamenitim. Onaj koji traži dodir s Franjom zavlači se u špilje La Verne i Fonte Colomba, upućuje se u staje Rivotorta i povlači se u tišinu Carcera. Upravo se u toj tišini čuje Božji glas – onaj isti glas koji je uputio Franju da mu popravi Crkvu. Čini mi se da smo se svi nadali čuti isti glas dok smo klečali pred križem svetog Damjana u crkvi svete Klare. Možda ga i nismo čuli na isti način kao Franjo, ali smo pošli odatle s uvjerenjem da Bog može preko svakog od nas dati novog života svojoj zaručnici – Crkvi. Upravo je to ono zbog čega smo došli u Asiz. Nismo došli vidjeti, nego doživjeti. I kako smo doživjeli!
Bili smo kratkih 5 dana, ali kao da je vrijeme stajalo. Bili smo s Franjom, uronjeni u otajstvo čovjeka ujedno jasna i neshvatljiva. Tako smo na kraju svoga puta došli do mjesta gdje je Franjo završio svoj zemaljski put. Ispod crkve sv. Franje nalazi se grob asiškog siromaštva. Kako opisati mjesto u kojem tisuće ljudi ne puštaju glasa? Tu sam doživio nešto posebno i osobno. Dok sam klečao pred grobom u klupama kraj mene sjedila je jedna djevojčica. Bila je vidno bolesno iako posve zdrava duha. Kraj nje sjedio je njezin otac, a iza njih majka i sestra. Ugledavši me kako pored nje klečim u habitu, uzela me za ruku, izgurala svog oca i sjela me kraj sebe. Dok smo sjedili u molitvi ni u jednom trenutku mi nije ruku ispuštala. Kako malo treba da se čovjek sjeti zašto je uopće pošao ovim putem. Nisam tu za sebe, nego za drugog. Vjerujem da su i ostala moja braća iz ove skromne franjevačke obitelji, negdje na ovom putovanju to osjetili. Život ima smisao samo kad je drugom darovan. I to je Asiz. On je povratak na izvore. To je mjesto na kojem franjevačka duša duboko pije iz najčišćeg vrela. Vratili smo se kratko kući, okrijepili i opet bili poslani. Živim u nadi da ću poput svetog Franje još jednom prije nego me Bog pozove k sebi vidjeti mjesto gdje je sve počelo, a još više da ću to mjesto donijeti drugima u svojim susretima. Ono se ne može opisati, samo doživjeti. U nadi da ćete i vi jednom Asiz iskusiti pozdravljam vas našim starim pozdravom, Pax et Bonum!
fra Robert Kavelj