Vrijeme Duhova.
Vrijeme kad Isus govori, kako učenicima tako i nama, ne bojte se. Zašto ste se prepali? Čega
se bojite?
Ja sam s vama.
Govorio sam vam da ću biti s vama do svršetka svijeta i, evo, vidite me, s vama sam. Zašto ne
vjerujete, zašto su vam srca otvrdnula?
Isus nam se preko Svetog Pisma osobno obraća, govori nam da je s nama i da se u Njega
trebamo bezuvjetno pouzdavati.
Nije lako, rado bi mi imali konce u svojim rukama i potezali kako nam se prohtije, ali je li
ljepota života u tome da je sve po našem? Ili smo se nebrojeno puta, ipak, uvjerili da nekako
sve najbolje bude kad mislimo da nam je tlo izmaklo pod nogama.
Bog ne traži savršenu ljubav od nas, on traži samo ljubav. Iskrenu, nepatvorenu ljubav.
Ljubav koja sve podnosi, svemu se nada, blaga je i dobrostiva.
Takvu ljubav možemo davati samo ako stanemo pred Boga i pred sebe u tišini. Onoj tišini
koju nam užurbanost života otima. Onoj tišini u kojoj se samo čuje srce koje kuca za
Stvoritelja.
Nije to tamo neka tišina rezervirana za tamo neke svete ljude, jer samim time što smo pozvani
na svetost, a pozvan je svatko od nas, pozvani smo i na osluškivanje.
Osluškivanje Onoga koji šalje Branitelja da nas vodi kroz svakodnevicu, ali taj branitelj ne
buči. On puše tihim lahorom i potiče srce na dobrotu, strpljivost, blagost, ljubav…
Ne trebamo se tjeskobno brinuti kako ćemo mi to, možemo li mi to, trebamo se prepustiti i
tražiti u svemu najprije Božje kraljevstvo, svjedočiti da smo Kristovi, svjedočiti da smo živo
kamenje svoje vjere u Isusa, a sve drugo će nam se nadodati
Snagom svoga svetog imena, Isuse, k sebi nas privuci užetima ljubavi.