Tihe su bile sljedeće godine njegova života. Pronašao je svoga Gospodara, krenuo za njim, te je sve više vremena provodio s njim. Proplanci i šume poput Carcera, litice i špilje poput La Verne, ili maslinici oko Porcijunkule bila su njegova najdraža mjesta. Tek ponekad je išao u Asiz da prosi malo hrane ili da propovijeda. Njegov je život postao najsnažnija propovijed, najveće svjedočanstvo. Ali ubrzo se zaprepastio. Iznenadio se kad su mu došla prva braća. Niti ih je želio, niti tražio. Nije znao što će s njima. Nikoga nije pozivao. Oduševio ih je svojim primjerom. Njegov život je postao poziv. Provokacija na svetost. Bijahu to redom istaknuti i poštovani ljudi, a Franjo im, ne znajući kako postupiti, daje evanđelje kao pravilo života. No, dugo su ga mučile sumnje. Htio je biti Božji trubadur. Ni na pamet mu nije palo da druge poziva da žive kao on ili da osniva neki novi red. Još duže mu je trebalo da shvati Božji plan. Gledajući gorljivost i revnost nove braće polako je primjećivao najljepše Božje djelo u vlastitom životu.
Čudna je bila ta nova Božja vojska. Svega ih dvanaest, bez oružja i bez zastave, krenuše u svoj prvi boj. Prvi posjedi koje su htjeli osvojiti bijahu njihova buntovna srca i nevidljivi prostori duha. No, ne htjedoše išta činiti bez dozvole vrhovnog zapovjednika, samoga pape. Franjo napisa kratko Pravilo po kojem su htjeli živjeti i vojska pođe na svoj prvi marš. Njihov cilj bijaše tadašnja papina palača – Lateran, samo srce hijerarhije Crkve. Franjo je vjerovao da je Crkva sveta jer je Božje djelo, sam joj je Krist zaručnik. Zato i želi služiti u okrilju katoličke Crkve te živjeti u stavu poslušnosti prema njoj. To ga je i dovelo pred samoga papu Inocenta III. kako bi od njega izmolio službenu potvrdu svog načina života. Papa je bio sumnjičav na tu malu skupinu ljudi. Kako i ne bi kad je tadašnja Europa bila puna takvih grupa heretika i mistika. Strah da se i ovi zanesenjaci sutra ne izrode u neku otpadničku sektu bio je donekle i opravdan. No, san koji je usnuo bio je još jedan dokaz da je to Božje djelo. Naime, sanjao je kako Franjo podmeće svoja leđa pod Lateransku baziliku da se ne bi srušila. Božji siromašak koji spašava cijelu Crkvu od urušavanja i utopije. Papa usmeno odobrava život po novom pravilu i daje im svoj blagoslov. Tako nastaje Red manje braće.
Prateći Franju na njegovom životnom hodočašću, put postaje sve teži i teži. Franjini stavovi i izbori provociraju i nas da se duboko zapitamo o svom životu. Danas te Franjo pita o tvom odnosu prema Crkvi? Vjeruješ li da je Crkva sveta? Da je ni vrata paklena neće nadvladati? Vjeruješ li da si i ti dio te velike obitelji? Franjo je imao razloge da kritizira Crkvu, govori protiv pape i biskupa. Imao je razlog da je napusti jer je bila previše grešna. No on bira teži put. On shvaća da je i on dio Crkve te da je mora iznutra jačati i posvećivati. Franjo tek u susretu s papom shvaća poslanje koje mu je dao Isus s križa: Idi i popravi moju Crkvu koja se ruši! Ne napustiti ruševine, ne graditi negdje drugo, ne još više rušiti i blatiti. Isus je osnovao jednu novu obitelj. Franjo joj želi pripadati. Toj duhovnoj obitelji nisu bitni biološki korijeni, niti društveni ni financijski status. Iako se čini da najvažniji članovi te obitelji imaju moć i vlast, da propovijedaju i naučavaju, nije baš tako. Glava te obitelji je Krist, a svi ostali su braća i sestre. Kad izbacimo Krista iz te obitelji, automatski ona prestaje postojati. On ju je osnovao, On je put kojim ona hodi i On je cilj za kojim ta obitelj teži. No često mi tu obitelj pretvaramo u hladnu instituciju. Zaboravimo da je ona mistično tijelo, da joj je temelj sam Bog. Zaboravimo da je ni vrata paklena neće nadvladati. Zaboravimo da mi svojim životom govorimo o obitelji kojoj pripadamo. Budi ti osoba koja će biti najljepša slika obitelji kojoj pripadaš. Budi ti sveti dio naše obitelji koja se zove Crkva.
fra Marko Galić