Naslovna Tagovi Objave tagirane s "#svFranjo"
Tag:

#svFranjo

KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

ZA SVOGA ŽIVOTA JE POPRAVIO DOM

Reći nešto o čovjeku, a ne spomenuti Boga, bilo bi nepotpuno. Reći nešto o Bogu, a ne spomenuti čovjeka, bilo bi nezahvalno. Evo, štogod ćemo prozborit o Franjinom pozivu. Pa da bi priča bila potpuna i zahvalna, govorit ćemo o onom koji poziva i onom koji je pozvan.

Kada se negdje pokrene tema Franjinog poziva, vjerujem da svima koji imalo poznaju njegov život odmah na pamet pada križ sv. Damjana i ona: Franjo, pođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši! I kad netko izusti ovu rečenicu, kreće lavina rasprava. Zašto se poziv sastoji od baš tih riječi? Zašto ga Franjo nije odmah razumio? Zašto Bog nije bio jasniji? Zašto u toj predivnoj seriji moramo gledati tu epizodu katoličkog Boba graditelja? Jedni kažu da Franjo uopće nije krivo protumačio poziv. Kažu da je Bog od njega htio upravo to – popravak crkve sv. Damjana. Razlog? Valjda da vidi na što je sve Franjo spreman. Da vidi kolikom ludošću raspolaže. Drugi zastupaju ono klasično, jednostavno mišljenje – Franjo nije razumio. Okolnosti su ga navele na to da popravlja kuću u kojoj se trenutno nalazio. Treći nude nešto treće. Četvrti nude četvrto…

Ti i ja se nećemo pomiriti s ponuđenim. Idemo staviti ovaj poziv u jedan širi kontekst. Znamo da Franjin poziv ne možemo svesti samo na jedan trenutak, na jednu rečenicu. To bi već bila škrtost. Zvao je njega Bog više puta i na više načina. Mi ćemo njegov poziv podijeliti na tri točke. Odnosno, tri razdoblja. Prvo razdoblje govori o pozivu koji je doživio prije puta u Apuliju. Drugo razdoblje o pozivu s križa sv. Damjana, a treće o pozivu u Porcijunkuli. Na kraju, jedan dodatak o smrti – isto pozivu. Idemo po redu. Bože, pomozi!

Bila je to mladenačka glava. Puna snova, ideja, ushita, elana. Odrastao je u bogatoj kući. Kroz cijelo je djetinjstvo upijao priče o hrabrim vitezovima, raskošnom oružju, gospodarima i njihovim slugama. Klasični srednjovjekovni pubertetlija. Želio je i on biti gospodar. Želio je biti na čelu velike vojske i uživati svakojake blagodati koje takav život sa sobom nosi. Ali Bog želi nešto drugo. Odlučio ga je pozvati. Ne bilo kako. Gledaj sad! Prati slike i riječ koje Bog koristi. Najprije mu u viđenju pokazuje veliku dvoranu punu oružja i kaže da će sve to pripasti njemu i njegovim vojnicima. Zatim ga, u onom poznatom razgovoru na putu u Apuliju, pita: Tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga? Kakva mudrost… Bog zna njegov vokabular. Bog zna što mu se vrti po glavi. I to koristi. Kako mu duh još ne bijaše vičan spoznavati Božanske tajne niti je po vidljivim znakovima umio prelaziti na gledanje istine nevidljivih stvari, Bog se prilagodio.

Bila je to glava u jednom procesu čišćenja. S vremenom je shvatio da je živio u grijehu. Nije mu bilo sve jasno. Znao je samo da treba doći što bliže Bogu. Trudio se. Popravljao je svoje greške i tražio dobre temelje za nastavak svog života. Dok je razmišljao što i kako na sebi treba popravljati, Bog mu se javlja. I… Što kaže? Kaže: Popravi moju kuću… Franjo je bio Božja kuća. Bog je vidio da mu popravak dobro ide. Zašto onda ne bi popravio sve kuće, kojim god slovom počinjale? Opet njegovim vokabularom…

Bila je to pročišćena glava. Bio je spreman na odgovor. Čekao je samo konkretan poziv. Čekao je nešto opipljivo. Upoznao je Boga, putove kojim se dolazi do njega. Znao je da se do njega može preko sakramenata, ljubljenja siromašnih, odbacivanja materijalnog, propovijedanja… Ali nije znao što on, kao Franjo iz Asiza, treba činiti. Jasnoća je nastupila u Porcijunkuli. Opet poziv. Opet riječima koje je s vremenom usvojio. Sve to preko službenika Crkve. Stvarno, svaka čast. Pravo vrijeme, pravo mjesto.

Da je jedan od ovih poziva došao na mjesto drugoga, mislim da ne bi dobro prošlo. Probaj zamisliti. Usput razmisli o sebi. Možda si pozvan u Framu, FSR, OFM. Ali… Ti nemaš pojma na što si pozvan. Samo lagano. Ne možeš to još ni shvatit.

Nadam se da i ti u ovom pozivu vidiš ono što i ja – sliku Trojedinoga Boga. Svaki poziv je zaseban, a opet je samo jedan. Možda se sastoji od tri dijela, ali svaki govori, obećava i potiče na isto. Kad se javi drugi, prvi ne prestaje. Kad se javi treći, ne prestaju druga dva.

Ova šira priča govorila je o Bogu. Idemo sad kratko na čovjeka. Vjerujem da se Franji tako sviđa.

Gore smo govorili o razdobljima, ovdje ćemo o razinama. Franjo je bio pozvan da popravi kuću. Sudeći po raspravi s početka, neki će reći Kuću, a neki kuću. Mi ćemo reći Kkuću. Nije greška. Kkuću! Sjetimo se da je Franjo bio kompletan čovjek. Sve što je Bog od njega tražio, on je pokušavao učiniti na sve načine i na svim razinama. Bio je jednostavan, ali je tražio dubinu. Kad bi pronašao dubinu, ne bi zaboravio jednostavnost. Ide usporedba. Znamo da neke osobe svijetle. Jedni svijetle tako što su uvijek nasmijani i takvi nam poprave dan. Drugi nisu nasmijani, ali svojim mudrim savjetima rasvijetle tmine u nama. Sad zamislite osobu koja svijetli na obje razine. Rekli bi, kompletna osoba. E, to je Franjo. Bio je siromašan i ponizan duhom i tijelom. Hranio je drugim ljudima tijelo i dušu. Liječio je čireve i grešne navike. I sad vidiš širinu one rečenice od neki dan: Evo onoga koji je za svoga života popravio Dom.  Popravljao je Crkvu i crkve. Naravno, Bog preko njega. Još mi fali da se naljuti na mene…

I eto… Možda je došao kraj raspravi. Možda nije pogrešno razumio. Možda je samo kompletan. Što ti misliš?

Ova cjelina je gotova. Sad ćemo kratko o njegovoj smrti. I to je poziv svoje vrste.

Nakon što mu je Bog pokazao stazu života i savjetovao ga; nakon što je iskopano vodeno spremište, poput mora golemo; nakon što je postao kao zvijezda Danica među oblacima – došlo je vrijeme njegovog odlaska. E sad… Kako umiru veliki ljudi? Sudeći po filmovima i knjigama, važnu ulogu imaju posljednje riječi u posljednjim trenucima. Tu se izvlači pouka, naglašavaju se vrijednosti, izražavaju želje, zaokružuje priča. Sjetimo se don Pavla iz Prosjaka i sinova, Leonide iz 300, Hamleta i njegove šutnje, Boba Marleyja i one da novac ne može kupiti život. Ne može netko umirati s riječima: Provjeri jel ugašeno svjetlo u kupatilu… Šalu na stranu. Franjo je svojim životom nadmašio sve prethodno navedene stvarne i izmišljene osobe. On je zaslužio da iz njegovih usta u posljednjim trenucima poteku najljepše i najsnažnije riječi. A što on kaže? Kaže čitajte Bijaše pred blagdan Pashe… Drugim riječima – pustite Boga neka govori. Ja vam ne trebam pametovat. Imate Božju Riječ. To je cijeli svoj život i radio. Samo je puštao Boga da govori. Samo… Kao da je to lako…

Luka Rezo

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

La Verna (povodom 800 godina od najdubljeg iskustva Božje ljubavi)

Posljednjih godina svog života bio si svjestan vlastitog neuspjeha. Upravu Reda predao si braći, a posvetio si se molitvi kako bi iznova tražio odgovor na pitanje koje te progonilo cijeli život – Gospodine, što hoćeš da učinim? Nisi bio zadovoljan prosječnošću i nisi dopustio da se uljuljaš u mišljenje većine. Znao si da se u masi ideali lako izgube. Zato su ti samotna mjesta uvijek bila prilike za povratak idealima, tj. jedinom zrcalu tvoga života – Isusu Kristu. Svojoj prvoj ljubavi. Jedino si u njega htio biti zagledan. Jedino si u njega bio zaljubljen. I uvijek ti je bilo malo njegove ljubavi. Htio si više. Htio si cijeloga Krista. Čežnja za Ljubavlju te dovela i na predivno brdo La Vernu, koju ti je poklonio grof Orlando kao prikladno mjesto za samoću i molitvu. Posvetio si se postu i molitvi kroz čedrdesetnicu pred blagdan sv. Mihaela. Uronio si u otajstvo Kristova križa. Skrivao si se u špiljama za koje si vjerovao da su nastale u onom velikom potresu za vrijeme Isusove smrti na križu. Ulazeći u njih, mistično si ulazio u samo probodeno Kristovo srce. I želio si se posve s njim sjediniti. U dubokim zanosima upravio si najsnažnije molitve. I La Verna postade nova Golgota. Proživljavao si iste osjećaje kao Isus na križu. Osjećao si svu bol i trpljenje Raspetoga, ali i ogromnu ljubav kojom je njegovo srce gorjelo dok je umiralo za nas. Kao odgovor na tvoje najdublje čežnje i iskrene osjećaje ugledao si serafa, anđela koji izgara od ljubavi prema Bogu gledajući i klanjajući mu se cijelu vječnost. U mističnom viđenju utisnu on u tvoje tijelo pet Isusovih rana. Bijaše raspet. U svitanju zore shvatio si  da su ti ruke, noge i bok probodeni i da krv teče iz tih rana. Molitva za iskustvo Kristove boli bilo je tvoje shvaćanje, ali i shvaćane cijele srednjovjekovne duhovnosti, da se do potpunog sjedinjenja s Bogom dolazi preko trpljenja. Na La Verni si otkrio da se potpuno sjedinjenje događa po nutarnjem ognju Božje ljubavi koja se očitovala na križu. Tako Franjo prvenstvo ljubavi postade tvoj najbrži put do potpunog sjedinjenja.

Danas u svom hodočašću pođi na La Vernu. Pođi na brdo anđeosko, kako ga Franjo sam naziva. Promatraj Franju uronjenog u molitvu. Počni s njim moliti.  S njim se zagledaj u Kristov križ. Isus umire na križu iz ljubavi prema tebi. Isus je žedan tvoje prisutnosti. On čezne za tobom. Nedostaješ mu kad si daleko od njega. I kada te svi odbacuju, kada sam sebe ne prihvaćaš, kada ostaneš sam, tada možeš iskusiti Isusovu ljubav. On te prihvaća takvog kakav jesi. Njemu si važan. On je radi tebe umro na križu. Radi tebe! Želi zadovoljiti tvoju glad za ljubavlju. Želi biti tvoje rame za plakanje. Želi biti uvijek uz tebe. Više nego što ti to možeš zamisliti. Budi danas uz njegov križ. Predaj mu svoje križeve. Podno njegova križa uči se prihvaćati. Samo prihvaćen križ može posvetiti. Samo prihvaćen križ siguran je put i do tvog Uskrsa. Predaj mu i svoje rane. Često krvare baš kao i Isusove. Neka ih on svojom ljubavlju zacijeli. Dopusti Isusu da danas previje tvoje rane. Dopusti mu da uđe u tvoju intimu. U područja tebe u koja nitko do sada nije ušao. U tame koje su tako mračne. Neka ih Kristova ljubav obasja. Dotičući njegove rane i tvoje će rane biti posvećene. I ubrzo preobražene.

U ovom susretu pođi i na Kalvariju i čuvaj Isusa. Čuvaj njegovo srce da ga koplje ponovno ne probode. Budi štit Isusovom srcu. Jer koplja su sa svih strana uperena u Isusove grudi. Možda i ti ponekad svojim izborima upireš koplje u njegovo srce. Danas odluči biti štit. Svojom prisutnošću i ljubavlju čuvaj Isusa. Čuvaj ga i u svom srcu. Neka tvoja ljubav bude odgovor na Isusovu žeđ. Neka tvoja ljubav bude melem Isusovom probodenom i slomljenom srcu. Neka tvoja ljubav skine trnovu krunu s raspetoga Kralja. Neka tvoja ljubav izvadi čelične čavle iz okrutno probodenih ruku i nogu. Neka tvoja ljubav skine Isusa s križa i položi ga u naručje. U svoje srce. Baš kao Marija. Baš poput Franje. I nikad ga više ne ispusti, nego ga štiti kao majka svoje dijete.

fra Marko Galić

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

RIVOTORTO

Dobivši blagoslov od pape, formacija prvih učenika mogla je početi. Blistali su vraćajući se u Asiz. Mnogi prolaznici u njihovim očima otkriše slobodu i radost koja nije od ovoga svijeta. Nastaniše se u jednoj napuštenoj kolibi u blizini vijugavog potočića. Jedni su tvrdili da je služila kao sklonište za stada što su tuda pasla, dok su drugi vjerovali da je pripadala bolnici za gubavce koji su prije u njoj boravili. Bilo kako bilo braća je brižno očistiše i nastaniše se u njoj. Postade to prvi franjevački novicijat. U tom neobičnom samostanu franjevaštvo je proživjelo svoje zlatno doba. I baš u Rivotortu učimo da su samostani mjesta gdje se okupljaju grešnici kako bi se međusobno poticali u pokajanju. I upravo su tu prva braća učila najteže lekcije duhovnog života. Bila je to škola Isusovih blaženstava. Bijaše to Franjina lekcija o siromaštvu i bratstvu. 

Učio je Franjo braću svojim primjerom. Ponekad je i riječi koristio za poduku. Poticao ih je da se svega moraju odreći, baš svega. Odreći se i svojih želja i svojih snova o vlastitoj veličini. Odreći se i svojih očekivanja i planova. I tek tada kad duša postane lagana može poletjeti u Božje visine. U tim uzdignućima prestaju sve zemaljske brige. U visinama duša traži samo Kristovu ljubav. Njegovo kraljevstvo. Potpuno sjedinjenje. I kao vrhunac svoga leta duša sklapa zaruke s gospođom Siromaštinom. Upravo je siromaštvo vodilo braću do potrebe za ljubavlju, pripadanjem i sigurnošću. Siromaštvo ih je učilo da ništa ne posjeduju kako i sami ne bi postali nečiji posjed. Učilo ih je kako je divno odreći se vlastite nesavršene volje, kako bi postali nepogrešivi prihvaćajući Očevu volju. Kako bi potpuno pripadali Isusu. Jer čovjek što manje ima to je više Božji. Učio ih je Franjo kako je istinsko siromaštvo zaboraviti na sebe i potpuno se posvetiti drugima. Živjeti poput majke koja zaboravlja na svoje potrebe misleći na svoju djecu. Tako iz siromaštva duhom izvire najljepša Franjina krepost – bratstvo. Ono od čega je u početku bježao postade njegovo najveće bogatstvo, ali i njegov najveći križ. Franjevačko bratstvo željelo je slijediti zajednički život Isusa i njegovih učenika. Isusovo božanstvo su promatrali kroz prizmu služenja i poniznosti. Tako se bratstvo u Rivotortu odlikovao malenošću i radošću koja je proizlazila iz služenja. I njihovo protjerivanje iz ovog malog samostana bijaše lekcija o siromaštvu i poniznosti. Naime, ustupili su kolibu magarcu i seljaku koji su se tu sklonili od kiše. 

Dragi suputniče, sjedi na trenutak i promotri ovo čudesno bratstvo. Najviše se zagledaj u njihovu najnježniju majku, kako su braća od milja nazivali Franju. Promatraj njegovu veličinu u služenju i neimaštini. Uči od njega. Jer svi se volimo pokazati i dokazati. Prestiž je velika napast i teško ga se odreći. Danas te Isus po Franji poziva da je potrebno sve napustiti i povući se iz glavne uloge iz predstave života. Napustiti čak i sebe, svoj ego i brigu o svome ja. Povući se u svoju intimu, svoje srce i tu stvoriti prostor za susret. Isus te čeka u skrovitosti i običnosti tvoje svakodnevice. Čeka te u tvom Rivotortu. U svom srcu dopusti da te Isus odgaja. Da te uči tko si. I zašto si ovdje. On voli skrovite duše. U skrovitosti te želi poučiti kako je malo potrebno da budeš sretan. Jer tvoja sreća ovisi o tvom unutarnjem zadovoljstvu, o tome koliko prihvaćaš i voliš sebe. On je nazvao blaženim one koji su siromašni duhom. Zamoli Ga da ti pomogne da prihvatiš i zavoliš sebe. Sve svoje nesavršenosti i ograničenosti. Zamoli ga da te uvodi u tajnu siromaštva duhom. Da te uči da se ljepota života krije u jednostavnosti. Budi intiman s Njim. Poznaje te bolje nego ti sam sebe. Daruj mu sve. I prihvati da si slab, i da bez Njega ne možeš ništa. To je stav siromaha duhom. 

fra Marko Galić

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

LATERAN

Tihe su bile sljedeće godine njegova života. Pronašao je svoga Gospodara, krenuo za njim, te je sve više vremena provodio s njim. Proplanci i šume poput Carcera, litice i špilje poput La Verne, ili maslinici oko Porcijunkule bila su njegova najdraža mjesta. Tek ponekad je išao u Asiz da prosi malo hrane ili da propovijeda. Njegov je život postao najsnažnija propovijed, najveće svjedočanstvo. Ali ubrzo se zaprepastio. Iznenadio se kad su mu došla prva braća. Niti ih je želio, niti tražio. Nije znao što će s njima. Nikoga nije pozivao. Oduševio ih je svojim primjerom. Njegov život je postao poziv. Provokacija na svetost. Bijahu to redom istaknuti i poštovani ljudi, a Franjo im, ne znajući kako postupiti, daje evanđelje kao pravilo života. No, dugo su ga mučile sumnje. Htio je biti Božji trubadur. Ni na pamet mu nije palo da druge poziva da žive kao on ili da osniva neki novi red. Još duže mu je trebalo da shvati Božji plan. Gledajući gorljivost i revnost nove braće polako je primjećivao najljepše Božje djelo u vlastitom životu.

Čudna je bila ta nova Božja vojska. Svega ih dvanaest, bez oružja i bez zastave, krenuše u svoj prvi boj. Prvi posjedi koje su htjeli osvojiti bijahu njihova buntovna srca i nevidljivi prostori duha. No, ne htjedoše išta činiti bez dozvole vrhovnog zapovjednika, samoga pape. Franjo napisa kratko Pravilo po kojem su htjeli živjeti i vojska pođe na svoj prvi marš. Njihov cilj bijaše tadašnja papina palača – Lateran, samo srce hijerarhije Crkve. Franjo je vjerovao da je Crkva sveta jer je Božje djelo, sam joj je Krist zaručnik. Zato i želi služiti u okrilju katoličke Crkve te živjeti u stavu poslušnosti prema njoj. To ga je i dovelo pred samoga papu Inocenta III. kako bi od njega izmolio službenu potvrdu svog načina života. Papa je bio sumnjičav na tu malu skupinu ljudi. Kako i ne bi kad je tadašnja Europa bila puna takvih grupa heretika i mistika. Strah da se i ovi zanesenjaci sutra ne izrode u neku otpadničku sektu bio je donekle i opravdan. No, san koji je usnuo bio je još jedan dokaz da je to Božje djelo. Naime, sanjao je kako Franjo podmeće svoja leđa pod Lateransku baziliku da se ne bi srušila. Božji siromašak koji spašava cijelu Crkvu od urušavanja i utopije. Papa usmeno odobrava život po novom pravilu i daje im svoj blagoslov. Tako nastaje Red manje braće.

Prateći Franju na njegovom životnom hodočašću, put postaje sve teži i teži. Franjini stavovi i izbori provociraju i nas da se duboko zapitamo o svom životu. Danas te Franjo pita o tvom odnosu prema Crkvi? Vjeruješ li da je Crkva sveta? Da je ni vrata paklena neće nadvladati? Vjeruješ li da si i ti dio te velike obitelji? Franjo je imao razloge da kritizira Crkvu, govori protiv pape i biskupa. Imao je razlog da je napusti jer je bila previše grešna. No on bira teži put. On shvaća da je i on dio Crkve te da je mora iznutra jačati i posvećivati. Franjo tek u susretu s papom shvaća poslanje koje mu je dao Isus s križa: Idi i popravi moju Crkvu koja se ruši! Ne napustiti ruševine, ne graditi negdje drugo, ne još više rušiti i blatiti. Isus je osnovao jednu novu obitelj. Franjo joj želi pripadati. Toj duhovnoj obitelji nisu bitni biološki korijeni, niti društveni ni financijski status. Iako se čini da najvažniji članovi te obitelji imaju moć i vlast, da propovijedaju i naučavaju, nije baš tako. Glava te obitelji je Krist, a svi ostali su braća i sestre. Kad izbacimo Krista iz te obitelji, automatski ona prestaje postojati. On ju je osnovao, On je put kojim ona hodi i On je cilj za kojim ta obitelj teži. No često mi tu obitelj pretvaramo u hladnu instituciju. Zaboravimo da je ona mistično tijelo, da joj je temelj sam Bog. Zaboravimo da je ni vrata paklena neće nadvladati. Zaboravimo da mi svojim životom govorimo o obitelji kojoj pripadamo. Budi ti osoba koja će biti najljepša slika obitelji kojoj pripadaš. Budi ti sveti dio naše obitelji koja se zove Crkva.

fra Marko Galić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Porcijunkula

Svitalo je. Duga je bila ta zimska noć. Veoma duga i hladna. Skupljen u kutku kamene crkvice cijelu noć je proveo u molitvi. Samo mala svijeća ispred križa davala je neku toplinu. Kao da ga je Učitelj pripremao za možda i najvažniji dan u svom životu. Bio je posebno uzbudljiv. Kao da je slutio da će toga jutra zasjati sunce u njegovoj duši, da će do kraja spoznati svoj poziv. Spremao se za misu. Naime, pošto je Porcijunkula bila u vlasništvu benediktinaca sa Subasija, po završetku obnove, zamolio ih je da pošalju jednog svećenika da održi misu. Obećali su mu, svećenik će doći u zoru blagdana svetoga Matije koji se slavio 24. veljače.

Bajkovita je bila umbrijska dolina koja se budila uz prve zrake sunca. Stare masline davale su posebnu čar maloj kamenoj crkvici skrivenoj među njihovim sjenama. U svitanje toga dana u Franjinoj duši je svanula nova spoznaja. Trgnu se iz molitve i požuri da pripremi oltar za svetu misu. U to je stigao i svećenik. Franjo mu se jako obradova i iskaza poštovanje. Misa je počela. Franjo je pobožno pratio svaku molitvu, svaku riječ iz svećenikovih usta. Posebno ga je dirnulo evanđelje o poslanju prvih učenika. Nakon mise je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. Govorio mu je kako Isus poziva svoje učenike da sve ostave, i bez štapa i torbe propovijedaju kraljevstvo Božje. Kao da je munja sijevnula u njegovo srce. Zaskoči se i iz svega glasa uzvikne: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.“ Zatim baci štap, skinu sandale, ostavi kožni remen i pustinjačko odijelo. Obuče grubu tuniku umbrijskog seljaka s kapuljačom i opasa se konopcem. Uz to mu sijevne misao da sveže tri čvorića na konopcu kao simbol tri zavjeta po kojima želi živjeti: siromaštvo, poslušnost i čistoća. Bijaše to njegovo novo viteško odijelo. Tako nastade franjevački habit.

Znao je Franjo da ta tri čvorića samo predstavljaju sredstva za postizanje najvišeg cilja – potpuno sjedinjenje sa savršenom Božjom ljubavlju. Dok ih je vezao odzvanjale su mu Isusove riječi: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ Franjo je u njih gledao kao u put prema savršenstvu. Gledao je u njima posvetu duše Bogu. Savršeno odreknuće sa svrhom potpunog predanja Bogu. Po zavjetu siromaštva želio se odreći prava vlasništva te kao ponizni sluga potpuno se povjeriti providnosti Oca nebeskoga. Po poslušnosti je htio odreći se samoga sebe, podložiti svoju volju volji Očevoj kako bi ostvario slobodu djece Božje. Zavjetom čistoće odlučio je svoju dušu i tijelo čuvati da misle na Gospodina i da ga ljubi iz svega srca. Vjerovao je da je čistoća dar Božji i znak budućega svijeta.

Danas, dragi hodočasniče, zastani pred prvom tajnom Porcijunkule. Još ćemo se vraćati njoj, baš kao i Franjo, ali danas zastani pred ovim susretom. Bog progovara Franji kroz svoju Riječ. Vjeruješ li doista da je Biblija Božja objava, da je to istinska riječ koju izgovara sam Bog? Vjeruješ li da ćeš u njoj pronaći odgovore na pitanja koja ti život postavlja? Vjeruješ li da će ti po njoj Bog progovoriti kojim putem da kreneš? Obnovi danas ljubav prema Bibliji. Skini je s police, otpuhni prašinu s nje i počni je čitati. Ako je nemaš potrudi se da je kupiš. Vjeruj mi, promijenit će ti život. Možda će ti biti nerazumljiva, i Franji je bila. Možda je nećeš shvatiti, ali nemoj odustati. U životu je najlakše odustati. Danas izaberi teži put. Baš poput Franje, pitaj svećenika da ti tumači. Možda ćeš dugo morati tražiti odgovor, ali nemoj odustati. Bog voli ustrajne i strpljive duše. I još nešto. Nemoj da sve ostane na čitanju. Nije to obična knjiga. Neka te cijeloga prožme. Neka drugi prepoznaju u tebi Božju riječ. Svojim djelima pokaži. Prvo se ti moraš nečim oduševiti da bi drugima mogao naviještati. Prvo se ti moraš zaljubiti kako bi tu Ljubav mogao živjeti.

Prestani se nazivati vjernikom. Postani to. Moli za iskustvo susreta sa Živim. Povjeruj da je baš sad On uz tebe. Moli ga za mudrost propovijedanja. Propovijedaj svojim životom. Propovijedaj u svojoj obitelji. Propovijedaj ljudima koji te trebaju. Propovijedaj svojom mirnom prisutnošću. I osmijehom možeš propovijedati.  Ali doći će vremena kad ćeš i riječima morati propovijedati. Prepoznaj pravi trenutak i nemoj šutjeti. Posvjedoči o Susretu koji je tebi promijenio život. Tješi i hrabri jer Isus to želi. Posvjedoči da je on jedina prava Ljubav koja ovom životu smisao može dati. I zapamti, možda si ti jedina Biblija koju će netko pročitati.

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Santa Maria Maggiore

Osjećao se spremnim početi živjeti svoje snove. Za većinu su bili nerazumljivi, možda čak i ludi. Njegov otac Pietro Bernardone nikako ih nije shvaćao. Unatoč nerazumijevanju tog dana njegovi snovi postadoše stvarnost. Već je jutarnje sunce bilo razigrano nad umbrijskom ravnicom. Cijeli grad se uskomešao jer je biskup sazvao suđenje između oca i sina, između Pietra i Franje. Bezuspješni pokušaji gradske vlasti na Pietrovie tužbe samo su još više uzburkali gradske priče. Franjo je napokon postao odlučan. Pristao je pojaviti se samo pred biskupom, jer je odlučio pripadati samo redovima svete Crkve. Postao je pravi Kristov vojnik.

Trg ispred crkve svete Marije Velike i biskupske palače postade pretijesan za mnoštvo koje je htjelo biti svjedokom toga suđenja. Rijetki su naslutili što bi se moglo dogoditi. Žamor prestade čim iziđoše biskup Guido, snuždeni Pietro i dostojanstveni Franjo. Pietro je samo htio sačuvati obiteljski ugled koji je cijeli život gradio. Mislio je da Franjina ludost može uništiti što je cijela obitelj stekla. A Franjo, taj Božji zanesenjak bio je tako miran. Snovi o viteštvu danas se ispunjavaju, ali na Božji način. Uistinu je za njega ovo bilo polaganje viteške prisege. Biskup progovori strogim glasom. Tražio je od Franje da vrati ocu novac koji je dobio prodavši najbolje tkanine i konja za popravak crkvice svetoga Damjana. Svi se iznenadiše Franjinom reakcijom. I biskup ostade u čuđenju. Počeo se skidati. Ostavši gol predade ocu svu odjeću i kesu s novcem. Njegove riječi bijahu tako blage. Nije osuđivao nego je iznio u jednostavnosti i iskrenosti svoju dušu: „Oče moj, tako si mi puno toga u životu darovao. Učio sam uz tebe prve korake, izgovarao prve riječi i rastao u odraslog čovjeka. Zahvalan sam ti na svakoj neprospavanoj noći, svakom osmijehu i svakoj suzi radi mene. Zahvalan sam ti na svakom savjetu, svakoj opomeni. Zahvalan sam ti na očinskom primjeru brige i dobrote. Zahvalan sam ti jer si me učio da prije svega budem čovjek. No, danas se naši putevi razilaze. Onaj koji me još od majčine utrobe pozvao probio je svu moju gluhoću. Njegov poziv: „Pođi za mnom!“ odzvanja mojom nutrinom. Zaveo me je nebeski Otac i ja od danas postajem njegov. Želim sav Njemu pripadati. Zato ti vraćam sve što si mi darovao. Od danas želim biti slobodan. Od danas mogu reći: Oče moj koji jesi na nebesima.“ Franjo zašuti. Žar i radost isijavala je iz njega u hladnom zimskom jutru. A narod nije skrivao suze. Napokon su shvatili Franjinu ludost. Čak je i biskup pustio suzu. Dugo je cijeli Asiz prepričavao ovaj Franjin govor.

Ogrnu ga biskup svojim plaštem jer je drhtao od hladnoće. Pietro se tiho izgubi u mnoštvu i nikad više životopisci ga ne spomenuše. Franjo ostade sam s biskupom koji se shvatio da je ovo bila Božja intervencija u životu ovoga mladića. Biskupu kome franjevaštvo toliko toga duguje nije ograničavao Božji poziv. Nije usmjerio Franju ni prema svećeništvu niti prema monaštvu. Prepoznao je u Franji autentičnost i novost koju Bog stvara pa ga je pustio po neutabanim Božjim stazama.

Mladi čovječe zaustavi se na kratko pred svojim snovima. Sanjaš li uopće? Težiš li za svojim snovima? Možda nemaš hrabrosti izreći ih na glas. Možda se bojiš što će reći tvoj otac ili majka. Bojiš se kako će okolina reagirati. Franjo je hrabrost tražio i našao u molitvi. Usudio se izreći ono što je sanjao. Odlučio se postati Božji vitez. Danas uči od Franje kako kvalitetno sanjati. I još nešto. Kakav je tvoj odnos s ocem? Možda je hladan i grub. Možda te otac prezire i ne prihvaća radi tvojih snova, baš kao Franju. Možda nisi dobio očinsku ljubav i sigurnost. Uđi u ovom trenutku u molitvu. Opraštaj svom ocu u molitvi. Moli za njega. Tvoj nebeski Otac želi nadoknaditi svu ljubav i blizinu koju nisi primio od svog zemaljskog oca. Sjeti se da je i on samo čovjek, uvijek se trudio raditi kako je najbolje znao. Oprosti mu sve nedostatke koje primjećuješ. Sve rane koje ti je nanio. Neka te nebeski Otac liječi božanskom ljubavlju.

fra Marko Galić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

GRECCIO

GRECCIO

(povodom 800 godina od najljepšeg Franjinog Božića)

Što je bio stariji to je više uranjao u Isusovu ljubav. Božić mu je uvijek bio posebno drag. Slavio je on tada početak spasenja. Često je govorio braći da se Isus rađa radi mog i tvog spasenja. No, te godine želio je još posebniji Božić. Bolilo ga je srce jer je Isus u tolikom životima zaspao. Bio zanemaren. Htio je probuditi to maleno Dijete u njihovim srcima. I uspjelo mu je. Uz pomoć mještana Ivana sve je brižljivo pripravio za slavlje polnoćke. Okupilo se mnogo svijeta iz okolnih sela. Dovedeni su vol i magarac. Pripravljene su i jasle koje postadoše dio oltara na kojem svećenik slavi misu. Ali ostadoše prazne. U Franjinom Božiću dijete Isus ima oblik male bijele hostije. Isus se rađa u euharistiji. I u Riječi i u Kruhu. Dok je propovijedao Franjo je govorio o najmanjem od najmanjih – objavi Boga u Betlehemskoj štalici koji pokazuje svoju malenost i poniznost. Isus u malom djetetu ostaje velik neshvatljiv Bog. A opet tako opipljiv i shvatljiv. Tako bespomoćan i jednak nama.

Molim te mladi čovječe pođi ovih dana u franjevačku crkvu do jaslica. Zastani pred njima. Ne dopusti da ti blještavilo lampica i ljepota darova odvuku pogled od malenog Kralja. Dopusti da vrijeme prolazi. Dopusti da te dotakne hladnoća Betlehemske štalice. Priznaj Mu da je i tvoje srce često hladno. Potrebna mu je ljubav da ga zagrije. Jer sve što je izvan Boga ispunja te samo bolju i bijedom, jer sve su to mrvice koje ne mogu zatrpati bezdan ljudske duše. I kad si god u ljudima i stvarima nešto tražio počinio si sebi najveću nepravdu. I baš zato jer si se i ti prevario, jer nema čovjeka koji se prevario zastani pred Novorođenim Kraljem. Postani svjestan da se Isus rađa za tebe. Želi ti pokazati koliko te ljubi. Nemoj se prepasti hladnoće štalice, nego u njoj otkrij toplinu Isusova srca. Malo Dijete želi ugrijati tvoje srce. Povjeruj u to. Pusti ga da uđe i u tvoje hladnoće. Dopusti Isusu da se rodi u tvom srcu. I zajedno s Franjom počni ponavljati – Bog moj i sve moje! I neka ti Bog ponovno postane sve što imaš. Neka on bude sreća tvoja, utjeha tvoja, mir tvoj, dobrota tvoja. Jedino tvoje bogatstvo.

Smiri se. Predaj Isusu svoje brige. On se rodio u siromaštvu i bijedi jer ti želi reći da ćeš ga tamo naći. I kad te svi napuste, kad osjetiš samoću i odbačenost pođi u Njegovu štalicu. On te želi ugrijati svojom ljubavi. I kad doživiš izdaju i povredu od ljudi koji su ti tako blizu pođi k Njemu. On ti želi biti blizu. I kad te napuste najbolji prijatelji uzmi u naručje Maleno Djetešce. On želi biti tvoj najbolji prijatelj. Budi nježan s njim. Čuvaj ga. Razgovaraj s njim. Budi u njegovoj prisutnosti. On želi cijeloga tebe.

Dragi putniče. Ovih dana ne moj sam biti pred jaslicama. Neka Franjo bude s tobom. Toliko te toga želi naučiti. Uči od Franje da se Božić mora dogoditi u tvom srcu. Ako se to ne dogodi uzalud sve ostalo. Uči od njega kako se voli Isus. Uči da tvoja razočarenja, tvoja rane i tvoje boli nisu tvoja smrt, nego prilika za još intimniji susret s Kristom. Uči kako se jedino u Isusovoj ljubavi tvoje srce može ogrijati. Jedino tu tvoje srce može biti zapaljeno vatrom Ljubavi. Vatrom koja gori i nikad ne prestaje. I vatrom koju ćeš nositi drugim ljudima koji čekaju baš tebe. Jer im je hladno. Jer su njihova srca hladna. I trebaju ljubav maloga Djeteta koju ćeš im ti donijeti. Baš ti!

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

CHIESA NUOVA

Doživio je neuspjeh. Pokolebao se. Napokon je dobio dugo traženi odgovor od Gospodina, a sada svećenik ne želi primiti novac za obnovu crkve, na što ga je Gospodin pozvao. Tako je vješto prodao najbolje platno, čak i konja, na sajmu u Folignu s ciljem da novac utroši na popravak crkvice svetoga Damjana. Ništa mu nije bilo jasno. Nije znao što učiniti, osim početi sam svojim rukama popravljati. Prezre novac i odbaci ga u staro prozorsko okno u crkvici. Znao je da će ga otac tražiti čim se vrati iz Francuske. Ukrao mu je najkvalitetnije platno i „prokockao“ radi svoje ludosti. To je bilo mišljenje većine. Sakrije se u jednu špilju blizu crkvice i posveti se molitvi. Njegovo srce potraži utjehu u Božjoj blizini.

Mjesec dana je prošlo dok je skupio hrabrosti poći kući. Odvažio se susresti se s bijesnim ocem i žalosnom majkom. Svaki korak prema gradu bio je sve teži. Tijelo mu je bilo slabo od cijelonoćnih molitava i strogog posta. Čim je kročio kroz gradska vrata, začuo je prve poruge i podsmjehe. Zadirkivali su ga i  ismijavali. S prozora kuća i ulicama odjekivalo je „Luđak!“ Zar tu odbačenost moraju proći svi Božji proroci? Bio je to Franjin prvi ispit. I položio ga je. Rijetko da je netko sačuvao toliki mir, a bio izvrgnut tolikoj sramoti. Ti su dani za Franju bez ikakve sumnje bili beskrajno teški. Što se više približavao obiteljskoj kući galama je bila veća. Sve više ljudi je htjelo vidjeti sina Petra Bernardonea. Čim ga je otac ugledao potrči prema njemu, što od bijesa, što od stida. Bez riječi strpao ga je u podrum kuće i zaključao. Majka Pika je dugo plakala. Nakon dva-tri dana otac se smirio. Bijes se smanjio iako i dalje nije mogao razumjeti ponašanje sina. Sav obiteljski ugled koji je on godinama gradio Franjo je preko noći počeo rušiti. Mislio je da će ga boravak u kućnom pritvoru malo urazumiti. No, Franjo je ostao miran i postojan. Vrijeme je koristio za molitvu. Svaki pokušaj razgovora s ocem ne bi uspijevao. To su bila dva različita svijeta. Jedan drugoga nisu mogli shvatiti. U takvim okolnostima se rađao novi čovjek – siromašni i ponizni Franjo iz Asiza.

Otac je ubrzo morao krenuti na poslovni put. Tvrdoglavom sinu vezao je ruke i noge, a na vrata stavio lokot. Naredio je svojoj supruzi da ga ni pod koju cijenu ne pušta. Nije bio svjestan da majčino srce ne zna ništa drugo doli ljubiti. Volio bi da je netko zapisao razgovor majke i sina tih dana. To je bila prva Franjina propovijed. Prvo svjedočanstvo Božjeg zahvata u njegov život. Samo znamo da ga je majka nakon dva dana oslobodila okova. I zatraži Franjo majčinski blagoslov. Njezino srce bijaše začarano Franjinom ljubavlju prema Kristu. Osvojio ju je. Znala je majka da ne može ništa učiniti da ga odvoji od Isusova pogleda. Jer taj je pogled rastavio bezbroj majki od njihove djece. Otrgao je i Franju. Bio je to težak rastanak. Možda i posljednji susret majke i sina. Od ovoga rastanka gubi se svaki spomen na majku franjevaštva.

Zastani na trenutak. Zastani pred odnosom sa svojom majkom i ocem. Možda te taj odnos koči da ne poletiš u visine. Možda su obziri tvoje obitelji i tebi svojevrsni zatvor. Danas izaberi život u slobodi. Sam izaberi kojim ćeš putem krenuti. Znam, treba i ljubiti i poštivati svoju majku i oca, ali ti nisi oni. Ti živiš svoj život. Danas se zagledaj u Isusovu majku. Ona je i tvoja Majka. Možda te baš Bog poziva da zagledan u Njegovu, ostaviš svoju majku. Možda te poziva da se istrgneš iz njezina krila, topline njezinih ruku, neprestanih poljubaca i zagrljaja. I svu toplinu, nježnost i ljubav koju si primio u obitelji poneseš drugima. Jer ima ljudi koji čekaju baš tvoju ljubav. Baš tvoj osmijeh. Baš tvoj zagrljaj. Jer od svojih roditelja to nisu primili. Budi Isusov. Tada ćeš moći biti drugima i majka i otac. Tada će Božja ljubav preko tebe liječiti ranjena srca.

 

fra Marko Galić

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

SVETI DAMJAN

Najljepše jesenske boje malo po malo osvajale su Subasio. Okupane suncem pričale su tužnu priču o prolaznosti života. Tih dana je često šetao razmišljajući o jeseni svoga života. Tjeskoba koja se uvukla u Franjino srce bila je posljedica pitanja na koje nije znao odgovor. A tako dugo ga je tažio. Pitanje je to iz spoletske noći koje svaki dan postajaše sve veći teret. Gospodine, što hoćeš da učinim? Iako je u susretu s gubavcem iskusio nadnaravnu Božju ljubav i prisutnost traženi odgovor nije dobio. Nastavio je služiti svojim novim prijateljima, ali zov samoće iz dana u dan bio je sve jači. Napuštene staze i skrovita mjesta postala su njegova svakodnevica. Misao koja je postala molitva prečesto je bila na njegovim usnama i u srcu – Gospodine, rasvijetli tamu moga srca! Provodio je sate i sate ponavljajući samo tu kratku molitvu. Ni ne znajući u samoći je naučio moliti. Jednog jutra zov srca bio je tako jak. Dok je rosa pokrivala travnjake među maslinama i čempresima, on se zaputi kamenom stazom prema dolini. I negdje na pola puta primijeti jednu malu crkvicu u ruševnom stanju. Zov srca postade još jači. Zaslijepljen jutarnjim suncem ne vidje unutra ništa. Bila je previše mračna. Mislio je okrenuti se i otići dalje. No, oči mu se brzo naviknuše na polumrak i ugledaše prelijep križ. Bio je iznad malog drvenog oltara. Pade na koljena i poče moliti. Dugo je ostao pred križem. Kao da je prvi put ugledao križ. Ovakav sigurno je. Zanesen ljubavlju promatrao je Krista koji nije bio raspet i izmučen, nego proslavljen. Činilo mu se kao da Isus ne visi na križu, nego da stoji na svom novom prijestolju. Bijaše to Uskrsli. Tog jutra Franjo je naučio jednu novu životnu lekciju. Lekciju križa. Shvatio je da njegovi križevi nisu tu da ga izmuče i ubiju, nego da mu postanu ljestve u novi Život. Prihvaćeni križ nas posvećuje i vodi još bliže Uskrslom. I tu, u crkvici posvećenoj svetom Damjanu, Franjo se po prvi put pretvori cio u molitvu. Sve njegove želje i čežnje urone u Krista. Samo je Njega tražio, samo je za Njim čeznuo. I tu se Franjo potpuno predao. Čim je odlučio nepodijeljena srca služiti začuje glas s križa. Trznu se jer misli da sanja, ali shvati da je bio itekako budan. Odjekivao je Isusov glas s križa Franjinim srcem. Uzdrmao ga je. Gospodin ga je pozvao po imenu! I on ga prepoznaše baš kao Marija Magdalena u vrtlaru nakon uskrsnuća. Početni šok se brzo pretvori u radost. Svjetlo križa obasjalo je svu tamu njegova srca. Franjina nutrina je oživjela.
Preplavi ga mir i kao da još jasnije začu Isusove riječi: Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!

Ovog puta Ljubav je imala određeno ime. Bijaše to Isus Krist koji ga pozva u svoju službu. Nestade svake tjeskobe i zabrinutosti. Jesen kao da se iznenada pretvori u najljepše proljeće. Njegova duša propupa novim životom. Franjo napokon otkrije svoj poziv. Biti Božji graditelji. Biti glasnik velikoga Kralja.
Dragi moj hodočasniče nemoj proletjeti kroz ovu crkvicu. Zastani malo u njoj. Zastani malo i u svom životu. Znam da je za mladog čovjeka to teško, ali pokušaj. Poslušaj čemu te Franjo ovdje želi poučiti. Budi uporan u traženju Njegove volje. On želi da ti budeš sretan, i zato je Njegova volja najbolji izbor za tebe. Budi uporan baš kao Franjo. Uči moliti i samo za Njim čeznuti. Budi spreman prihvatiti Božji zov u tvom srcu. Zastani i ti pred križem i osluškuj svoje ime na Isusovim usnama. On te zove. Ne boj ga se. On te poziva na promjenu vlastitog života. Na obraćenje. Poziva te da prvo počneš popravljati sebe. Raditi na sebi. Poziva te da prvo pođeš od svojih ruševina. Od svojih križeva. Jer tek tada ćeš moći izgrađivati bolju Crkvu. Molim te, zastani u ovom trenutku pred križem. Promatraj Isusovu ljubav. Dopusti mu da te voli. Jer je on baš radi tebe umro. Dopusti mu da i tvoje srce rani božanskom ljubavlju. Baš kao i Franjino. Zagledaj se u Isusa. Čezni za njim. Gledaj, raširio je svoje ruke jer te želi zagrliti. I kad te svi napuste, i kad osjetiš svu samoću života On je tu. Čovječe, Isus te želi zagrliti. Upravo sada. Dopusti mu! I u zagrljaju sve svoje brige Njemu prepusti!

 

fra Marko Galić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail