Tihe su bile sljedeće tri godine njegovog mladog života. Nakon čudesnog Božjeg prodora u njegov život uslijedio je najsnažniji Božji govor – šutnja. Samo hrabri izdrže to razdoblje Božje pedagogije. I Franji je bilo izazovno. Nešto se u njemu počelo radikalno mijenjati. U početku su to pripisivali nekoj novoj zaljubljenosti, no ubrzo Franju prvi puta proglasiše ludim. Njegova ludost za Kristom bila je sve veća. Sve snažnija. Često se povlačio u samoću. Počeo je shvaćati da samo tihe duše mogu čuti Božji glas. Bog se uvijek objavljuje u skrovitosti. I on se počeo skrivati od ovoga svijeta. Uz svakodnevne kućne poslove često se iskradao na šetnje među prostranim maslinicima i strmim stazama Subasija. Njegova duša je sve više čeznula za samoćom i molitvom. Kao da su to postale najveće čežnje njegovog srca. I to je zakonitost duhovnog života. Bog prvo rani srce ljubavnom ranom, a zatim ga zove u samoću kako bi ga mogao što bolje oblikovati. Prvo lomi, da bi kasnije mogao previti i zacijeliti.
Njegovi pogledi su bili sve dalji. Sve dublji. Počeo je otkrivati svu ljepotu prirode. Divio se stvorenjima i u njima počeo prepoznavati njihovog Stvoritelja. To su bili prvi koraci u duboki mistični život. Pažljivi sugovornik bi u sjaju njegovog pogleda mogao prepoznati odsjaj vječnosti. I uistinu njegovo srce je sve više počelo razmišljati o vječnosti. Njegovo srce već sada je počelo živjeti Vječnost. No za Franju to je bilo teško razdoblje. Teško je primjećivao tihe Božje zahvate, htio je preko noći postati Božji vitez. No u Božjoj blizini sve ide jako sporo. Ali temeljito. Prva lekcija duhovnog života je lekcija čekanja. Sveta strpljivost. A uz nju ide i poniznost. I u tim danima u duši se budi ogromna čežnja. Utažiti žeđ za Bogom postaje glavna preokupacija. U njegovim mislima i dalje kruži samo jedno pitanje: “Gospodine, što hoćeš da učinim?” Htio je sve ostaviti, sve napustiti. Potpuno se baciti u Božji zagrljaj. Ali nije znao kamo poći. I baš to vrijeme čekanja Božjeg odgovora osnažilo je Franju za svaki naredni korak. Bio je to Franjin novicijat, godine kušnje i nutarnje izgradnje. Postao je hrabar i slobodan.
Volim ovaj dio Franjina života. Uči me mnogočemu. Svi se volimo pokazati i dokazati. Prestiž je velika napast i teško ga se odreći. Franjo nas svojim primjerom poziva da je potrebno sve napustiti i povući se iz glavne uloge iz vlastitog života. Napustiti čak i sebe, svoj ego i brigu o svome ja. Povući se u svoju intimu, svoje srce i tu stvoriti prostor za susret. Isus te čeka u skrovitosti i običnosti tvoje svakodnevice. Baš kao i Franju. U svom srcu dopusti da te Isus odgaja. Da te uči tko si. I zašto si ovdje. Neka ti on pokaže put kojim ti je ići. Čekaj strpljivo. Hodaj pažljivo. I u molitvi mu otvaraj svoje srce kako bi ga on preobrazio. Iz tvoje sebičnosti u božansku ljubav.
fra Marko Galić