Naslovna Tagovi Objave tagirane s "#svetiFranjo"
Tag:

#svetiFranjo

Fra Mario KvesićKolumneOpet taj Franjoslider

Franjo u zagrljaju uskrsnuća

U šestom otajstvu franjevačke krunice nalazimo jedno zanimljivo otajstvo: kako se Gospodin naš Isus Krist ukazao svojoj Majci nakon uskrsnuća. Ovaj događaj ne opisuje Sveto Pismo nego ćemo ga pronaći u apokrifnim spisima. Mnogi veliki umjetnici na svojim platnima ovjekovječili su ovo otajstvo. Promatramo li pomno taj prizor oni su Mariju oslikali kako kleči, baš kao na slikama Navještenja. No, ovaj put tu nema anđela nego ona gleda svoga Sina koji je pobijedio smrt. Ona sada gleda ispunjenje anđelovih obećanja kojima je povjerovala. S Marijom učimo gledati, a tako s njom i gledamo prema uskrsnuću, prema konačnoj nadi. Ona pomaže vjerovati jer gdje je ona, tu je i vjera.

Mjesec listopad Marijin je mjesec, a također vrlo je važan i za franjevačku obitelj jer slavimo svetkovinu našega Oca Franje. Zasigurno je ove godine u svim franjevačkim crkvama bilo svečano dok smo proslavljali 800. obljetnicu smrti svetoga Franje.

Svima je poznato koliko je Franjo volio Mariju, a iza njega nam je ostala jedna predivna molitva Pozdrav blaženoj Djevici. U jednom dijelu Franjo joj kliče: Zdravo, palačo njegova; zdravo njegovo svetohranište; zdravo kućo njegova; zdravo odjećo njegova; zdravo njegova sluškinjo; zdravo Majko njegova. Franjo u Mariji vidi sve kreposti koje su se nastanile u njoj. Promatra je kao kuću gdje Bog pronalazi svoje sjedište i preko nje uzima naše ljudsko tijelo. Itekako je svjestan činjenice da se tijelo spašava samo ako je Bog središte čovjekova života. Zato je bilo dostojno da Marija, koja je prvo svetohranište bude u slavi uznesena i pridružena svome Sinu i da uživa u zagrljaju spasenja. Stari su oci posebno prožeti ljubavlju prema Mariji uspoređivali s najljepšim nazivima. Tako su se poslužili jednom biblijskom slikom, šest stuba koje su vodile do Salomonova prijestolja, stari su ih oci uspoređivali sa šest kreposti kojima je Djevica Marija bila ukrašena. Tom nježnom ljubavi prema Djevici bilo je zapaljeno i Franjino srce. Zamolio je svoju braću da ga prije nego preda dušu Stvoritelju odnesu u Porcijunkulu. Volio je tu crkvu koja je bila posvećena Gospodarici anđela. Franjo je molio Gospodina da tko god dođe na to mjesto ne ode bez utjehe ili oprosta grijeha. Tu je posebno vidljivo Franjino marijansko srce koje ne misli na sebe nego želi spasenje drugoga.

Potpuno gol, ležeći na zemlji čekao je smrt. Željno je žudio da se Njegova duša susretne s Isusom. Njegovo je tijelo bilo do kraja iscrpljeno pokorom i bolestima. Kraj te male crkvice usnuo je s nadom da će njegovo tijelo o ponovnom Kristovom dolasku uskrsnuti i zadobiti novi sjaj. Toliko se puta Franjina molitva pokazala uslišanom. Mnogi su iz nje otišli utješeni, a oni koji su grešni raskajana srca.

Proslavljajući Franjino preminuće proslavili smo samog Gospodina koji nam je svima obećao stanove kod svoga Oca. Možda se pitamo kako je Franjo tako sveto živio i kako je s radošću otišao u zagrljaj Očev. Poslušao je Mariju: Činite sve što vam kaže on. To je ono pravo istinsko vino koje će pružiti radost našim srcima.

fra Mario Kvesić

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
HodKolumneNaslovnaNovostis. Matija Pačarslider

Zaprati, lajkaj, subskrajbaj i šeraj sv. Franju

Kada nekoga zapratiš na društvenim platformama to najčešće pokazuje tvoje zanimanje za tu osobu ili sadržaj koji objavljuje. Kroz objave ti možeš pratiti nešto o toj osobi ali to još uvijek ne pokazuje da ju poznaješ niti da te taj isti sadržaj oduševljava.
Jednako tako pristupanje franjevačkoj zajednici, bilo Frami, OFS-u, pa čak i redovničkoj franjevačkoj zajednici izražava taj početni susret sa sv. Franjom. Možda te neka priča o sv. Franji dotakla ili si primijetio djelovanje mladih u svojoj župi i odlučio si biti dio te zajednice. To još uvijek nije završen proces jer uključivanje u zajednicu od tebe zahtjeva da se uključiš u Franjin evanđeoski zanos.

Dok promatraš razne objave i za neke želiš jasno reći da se s njima slažeš ili ti se jako sviđaju potvrdit ćeš to ostavljanjem svoga traga lajkanjem. To već govori o tome da te sadržaj koji pratiš na društvenim mrežama potiče na razmišljanje, da se ti s njim možeš zbližiti.
Tvoja prva obećanja u bratstvu jednako su tako tvoj javni pristanak na sadržaj koji Frama, OFS ili druga franjevačka zajednica nudi. Rekao si svoje ime. A to nije nebitno. Svojim si imenom potvrdio da te franjevačka duhovnost potiče na rast u vjeri.

Ulazeći još dublje u poruku i kvalitetu objava koje pratiš vjerojatno ti neće biti žao subskrajbati se. To znači da si spreman od sebe nešto izdvojiti kako bi redovito dobivao nove sadržaje i poticaje. Uključivanje u franjevačku duhovnost od tebe nešto traži. Nemoguće je biti kompletan u nečemu ako smo raštrkani na više strana. Pitanje franjevačke duhovnosti je: Jesmo li stvarno dovoljno upoznali sv. Franju ako stalno tražimo neke druge duhovne stilove života i molitve? Zašto nas Franjina jednostavnost toliko oduševljava, a onda ipak svoje molitve zakompliciramo? A sv. Franjo nas uči jednostavnoj molitvi, onoj koja se diše ponavljanjem zaziva “Bog moj, sve moje!”

Na kraju, vjerojatno ćeš rado podijeliti onu neku objavu koja te oduševila i koju želiš da i drugi vide, da budu oduševljeni. A jesmo li spremni šerati doista sv. Franju? Ne dijeliti se na neke bolje i lošije framaše nego živjeti ono što nam je Franjo ostavio. Pa ćeš tek onda svojim primjerom možda drugome podijeliti tu želju da se i on uključi u bratstvo svojim životom i da svoje talente ugradi u zajednicu.

Ne treba puno pričati, teoretizirati. Jer mala je razlika između teoretizirati i terorizirati.
Pokušajmo živjeti onoliko koliko možemo i istinski svojim srcem zapratimo Franjin odnos prema Euharistiji i Svetom Pismu, neka nas taj odnos oduševi da ga svakodnevno lajkamo, pa čak i da budemo spremni izdvojiti svoje vrijeme i svoje snage za njega. I podijelimo radost sv. Franje s onima koje susrećemo jer je to naše svjedočanstvo koje danas možemo ponuditi bližnjima.

s. Matija Pačar

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

HODOČASNICIMA NADE

Dragi brate, draga sestro!

Drago mi je da se srećemo na ulicama moga i vašega Asiza. Ovdje je sve krenulo prije nešto više od 800. godina i znaš što? Ta priča još traje. Franjevaštvo živi u tebi, kroz tebe i zbog tebe. Jesi li toga svjestan/svjesna? Vjerujem da je tvoj poziv plod Duha Svetoga koliko god on dug ili kratak bio. Na tom putu, zajedno sa mnom i drugom braćom i sestrama, pozvani smo živjeti kreposti. Potičem te brate, sestro da razmisliš – živiš li svete kreposti koje su nam dane: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost? Poniznost, siromaštvo i čistoću? Počni od sebe, svojih najbližih, zatim bratstva… Razmisli o ljudima koji su ti dani. Nisu ti baš svi po volji i mjeri koju si ti skrojio/la? Znaš što – nisu bila ni moja subraća. Ali sam ih ljubio. Oh, kako sam ljubio njih i preko njih Krista u njima! Ljubiš li ti Ljubav koja nije ljubljena u svojoj braći i sestrama? Suvremeni način života lako ljude dovodi do nervoze, brzog zapadanja u gnjev i jako otežava život u zajedništvu. Zato je danas međusobno strpljenje vrlo važan oblik ljubavi prema bližnjemu. „Oprostiti drugima njihovu različitosti od nas početak je mudrosti.“ Sveta poniznost zbunjuje oholost i sve ljude ovoga svijeta i sve ono što je u svijetu. Ponizni ne traže sebe samoga, nego dobro drugih? Jesmo li uistinu, u ovome smislu učenici Krista poniznog?
Sveta krepost vodi k Božjoj ljubavi. „Gdje je mir i razmatranje, ondje nema ni užurbanosti ni skitanja“. Bog nije Bog rastresenosti nego Bog pokoja. Imaš li svaki dan vremena za molitvu – onaj iskren, otvoren i srdačan razgovor s Ocem? Ili su „važnije“ stvari uzele tvoje dane?
Sluga Božji ne može razabrati koliko ima u sebi strpljivosti i poniznosti, dok mu je sve po volji. Kada pak nadođe vrijeme da oni koji bi mu morali udovoljiti rade protivno, koliko strpljivosti i poniznosti tada pokaže, toliko je ima i ne više. (Trinaesta opomena)
Potičem te brate, sestro, da razmisliš o sebi i svom franjevačkom pozivu. Mogu li drugi po tvom životu poželjeti doći u tvoje bratstvo? Mogu li reći: Gledaj kako se ljube!? Ako ne mogu, što prvo možeš učiniti da to popraviš? Uvijek kreće od tebe i samo tebe! Budi svjestan da obećanje koji si dao ima težinu i da ćeš pred Njegovim licem odgovarati za izrečeno i obećano. Bog te ljubi!
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge. (Iv 15,16-17)

Mir i dobro!

Franjo iz Asiza

 

 

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

SVETI RUFIN

Svjetlucala je rosa na prvim zrakama proljetnog sunca. Priroda se počela buditi. Proljeće je u Umbriji kao iz bajke. Sjedio je Franjo uz vijugavi potočić i slušao žubor vode. Osluškivao je Božji govor u čistoći i poniznosti izvorske vode. Tišina ga je učila da se divi Božjim stvorenjima. Dugo je molio. Tišina noći i svitanja bila je najbolja priprema za današnju propovijed u katedrali. Nakon papine usmene potvrde pravila, asiški biskup vrlo rado ga pozove da propovijeda. Bit će to njegova prva propovijed u katedrali. Bit će to početak proljeća u mnogim dušama, a u jednoj će duši danas započeti posebno plodonosno proljeće.

Hodao je tiho. Kao da osluškuje nešto. Kao da se vježba živjeti u trenutku potpune budnosti i osluškivanja. Neprestano se vježbao za osluškivanje tihog Božjeg glasa. Gledajući ga dok hoda prema crkvi svetog Rufina, ni jednog sugrađanina nije ostavio ravnodušnim. Više nije bilo povika da je lud, da zavodi narod. Nitko se nije usudio baciti krumpir ili kamen na njega. Samo bi tiho zastali i promotrili neodoljivu svjetlost koja je zračila iz njega. Bila je nevidljiva, ali tako stvarna i opipljiva. I u svakom je probudila čežnju za vječnošću. Bar na trenutak! Cijeloga života bijaše to Franjina najsnažnija propovijed!

Penjući se od glavnog gradskog trga prema katedrali nije se mogao otrgnuti od sjećanja koja su navirala. Ugledavši pročelje katedrale iznova se oduševi njezinom jednostavnošću i ljepotom. Sjećao se očevi pripovijedanja o izgradnji cijelog zdanja u romaničkom stilu. Nekoliko plemića darovalo je zemlju da se izgradi veća crkva jer je čašćenje mučenika svetog Rufina, prvog asiškog mučenika, bivalo sve veće. Nakon posvete biskup je proglasi katedralom, dok biskupski dvor ostavi uz staru katedralu santa Maria Maggiore. Dok je prolazio trgom i ulazio u velebnu crkvu razmišljao je o sakramentu krštenja. Zahvaljivao je na krsnoj milosti i majci koja ga je donijela baš u ovu crkvu da se krsti. Nije ni primijetio pogled mlade djevojke koja kao da postade začarana kad ga je ugledala. Tog trenutka rodi se u Klarinu srcu neodoljiva čežnja da pripada samo Gospodinu. Da postane Kristova zaručnica. Rodi se i u njenom srcu čežnja za vječnošću. Propovijed ju je još više potresla. Kao da je munja zapalila njezino srce. Dugo je u svom srcu nosila Franjine riječi. Mučile su je, poticale na razmišljanje i zapalile u njoj čežnju da s njim pođe zajedno na put prema Kristu. Ove Franjine riječi kao da su joj se urezale u srce: „Tražio sam čistu i potpunu ljubav koja bi potpuno ispunila čežnju mojega srca. Dugo sam tražio i konačno spoznao da je sva ljubav ovoga svijeta samo odsjev te vječne ljubavi. Znala je da ju trebamo i da bez nje ne možemo živjeti. Zašto joj ne otvorimo svoja srca i svoje živote? Zašto se samo pretvaramo da ljubimo Boga, a u stvarnosti se bojimo da ne bi ušao u naše živote i ostao s nama? Istina je, štošta bismo morali ostaviti i promijeniti. Zašto se bojimo, zašto puštamo da nam srca plaču jer bježimo od onoga što nam On može dati? O kako smo malovjerni i tražimo vrijednosti u svijetu koji prolazi, a ono vječno ostavljamo po strani. Tražimo najprije Božje kraljevstvo, a drugo će nam se nadodati.“

Katedrala svetog Rufina označava početak Klarinog odnosa s Bogom. Tu je krštena, tu se hranila Božjom riječju. Franjina propovijed je dotakla i zapalila njezino srce i tako konačno utjecala na odluku da život posveti Bogu. No, o tom ćemo razmišljati drugi put. Danas te dragi hodočasniče molim da zastaneš u svom hodu. Zaustavi se pred otajstvom krštenja. Zahvali danas za dar vlastitog krštenja. Po njemu si nanovo rođen kao dijete Božje. Krštenje je tvoj drugi rođendan. Po njemu si postao član Crkve, postao si ud Kristov i hram Duha Svetoga. Primio si bogatu krsnu milost. Danas zamoli Duha Svetoga da obnovi u tebi sve milosti koje si primio u krštenju. Zamoli ga da još više spoznaš vlastiti identitet djeteta Božjega. Moli ga da ti posveti dioništvo u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi.

Još te molim da u mislima pokušaš promotriti Franju. Tog zanesenjaka i zaljubljenika u Ljubav. Promatraj njegov mir među nemirnom masom. Promatraj kako donosi svjetlo u tame ljudskih srdaca. Osluškuj njegovu propovijed u kojoj ne koristi riječi. Možda i u tebi probudi poziv. Možda se i u tebi rodi pitanje imaš li ti o komu propovijedati i svjedočiti? Koga ti želiš slijediti? Kome ti želiš vlastiti život posvetiti i darovati? Nemoj u Franjinoj blizini ostati površan i ravnodušan.

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Susret koji mijenja

Dok je sedlao konja pogled mu se na trenutke gubio kroz prozor umbrijskom dolinom koja je bila zavijena u jutarnju maglu. Svitao je novi dan. Volio je jutra. To je bilo njegovo povlašteno vrijeme za molitvu. U kasu izjaha kroz gradska vrata koja gledaju na jugoistok. Opet je lutao zaraslim stazama i starim putovima oko Asiza. Sve se više udaljavao i uranjao u duboku samoću. Tih dana u njemu se događa radikalna transformacija. Nije ni slutio da će ga toga dana Gospodin opet pohoditi. Još izravnije nego one noći u Spoletu. Jašući starim putem prema Folignu, daleko od svakog naselja iznenadi ga prigušeni zvuk čegrtanja. Jašući dalje bio je sve glasniji. Približavao mu se. Preplaši se kad ugleda gubavca. Natjera konja u galop kako bi što prije pobjegao od zadaha smrti. Taj se čovjek raspadao. Lice mu bijaše iznakaženo i prekriveno otvorenim ranama. Zaudarao je na trulež. Guba tada bijaše neizlječiva bolest. No, u djeliću sekunde se nešto dogodi. Sijevnu u Franjinoj duši još jača svijetlost nego spoletske noći. Mislima mu prostruji tako blag, a istovremeno zapovjednički glas: Franjo, ono što ti bijaše gorko, postat će ti slatko. Tako silno povuče uzde da se i konj preplaši te stade kao ukopan. Sve je izgledalo nestvarno. Sjaha s konja te pođe u susret gubavcu. Nije osjećao više onaj smrad. Prestane i gađenje i strah od zaraze gubom. Bila je to neodoljiva sila koja ga natjera da poljubi gubavca. I na trenutak kao da cijeli svemir zastade da se divi tom poljupcu. Bijaše to poljubac Ljubavi. Poljubac je to samog Krista koji se skrio u liku gubavca. Franjo ljubi sve ono što nije htio biti. Sve ono što je htio izbjeći. Ali u tom poljupcu Franjo doživljava oslobođenje. Od tog trenutka Franjo počinje živjeti drugačijim životom. Prestaje mijenjati svijet oko sebe, prestaje mijenjati druge jer shvaća da to nije u njegovoj moći. On u tom poljupcu shvaća da jedino što može promijeniti je svoje srce. A gubavce može prihvatiti i ljubiti.

Dok se vraćao svom konju zastane pred ogromnom bujicom slatkoće i nutarnje topline. Nikad se nije osjećao tako radosno. Bijaše to jedan od najsretnijih dana njegova života. Čak toliko značajan da ga u Oporuci spominje kao presudan trenutak svojega obraćenja. Njegove oči počele su sjajiti nježnošću i milosrđem. A srce postade posuda puna ljubavi. Svoje nove prijatelje nije više zvao gubavcima, nego braćom kršćanima. Ponekad je umjesto na svoja samotna mjesta išao u njihove nastambe kako bi im služio. S majčinskom nježnošću previjao je njihove rane, a još više svojom lijepom riječju tješio njihova srca.

Čovječe, zastani samo na trenutak pred ovim susretom. Promatraj ovaj poljubac. Krist se Franji sakrio u liku gubavca. U čijem liku se u tvom životu krije Krist? Tko je tvoj gubavac kojeg moraš prihvatiti i zavoljeti? Što dalje napreduješ na Franjinom hodočašću to se od tebe traži više hrabrosti. I ludosti. Neka ti Franjo bude uzor. Nemoj bježati od svojih gubavaca. Pođi im u susret. Znam da je teško, ali to je Franjin put. To je škola evanđelja. I zapamti da čovjek osjeti najdublje zadovoljstvo onda kada svlada najteže zapreke na životnom putu. Ti nam poduhvati donose zrelost i grade našu autentičnost. Rođen si kao original. Nemoj da radi izbjegavanja vlastitih gubavaca umreš kao nečija loša kopija.

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Među maslinicima

Tihe su bile sljedeće tri godine njegovog mladog života. Nakon čudesnog Božjeg prodora u njegov život uslijedio je najsnažniji Božji govor – šutnja. Samo hrabri izdrže to razdoblje Božje pedagogije. I Franji je bilo izazovno. Nešto se u njemu počelo radikalno mijenjati. U početku su to pripisivali nekoj novoj zaljubljenosti, no ubrzo Franju prvi puta proglasiše ludim. Njegova ludost za Kristom bila je sve veća. Sve snažnija. Često se povlačio u samoću. Počeo je shvaćati da samo tihe duše mogu čuti Božji glas. Bog se uvijek objavljuje u skrovitosti. I on se počeo skrivati od ovoga svijeta. Uz svakodnevne kućne poslove često se iskradao na šetnje među prostranim maslinicima i strmim stazama Subasija. Njegova duša je sve više čeznula za samoćom i molitvom. Kao da su to postale najveće čežnje njegovog srca. I to je zakonitost duhovnog života. Bog prvo rani srce ljubavnom ranom, a zatim ga zove u samoću kako bi ga mogao što bolje oblikovati. Prvo lomi, da bi kasnije mogao previti i zacijeliti.

Njegovi pogledi su bili sve dalji. Sve dublji. Počeo je otkrivati svu ljepotu prirode. Divio se stvorenjima i u njima počeo prepoznavati njihovog Stvoritelja. To su bili prvi koraci u duboki mistični život. Pažljivi sugovornik bi u sjaju njegovog pogleda mogao prepoznati odsjaj vječnosti. I uistinu njegovo srce je sve više počelo razmišljati o vječnosti. Njegovo srce već sada je počelo živjeti Vječnost. No za Franju to je bilo teško razdoblje. Teško je primjećivao tihe Božje zahvate, htio je preko noći postati Božji vitez. No u Božjoj blizini sve ide jako sporo. Ali temeljito. Prva lekcija duhovnog života je lekcija čekanja. Sveta strpljivost. A uz nju ide i poniznost. I u tim danima u duši se budi ogromna čežnja. Utažiti žeđ za Bogom postaje glavna preokupacija. U njegovim mislima i dalje kruži samo jedno pitanje: “Gospodine, što hoćeš da učinim?” Htio je sve ostaviti, sve napustiti. Potpuno se baciti u Božji zagrljaj. Ali nije znao kamo poći. I baš to vrijeme čekanja Božjeg odgovora osnažilo je Franju za svaki naredni korak. Bio je to Franjin novicijat, godine kušnje i nutarnje izgradnje. Postao je hrabar i slobodan.

Volim ovaj dio Franjina života. Uči me mnogočemu. Svi se volimo pokazati i dokazati. Prestiž je velika napast i teško ga se odreći. Franjo nas svojim primjerom poziva da je potrebno sve napustiti i povući se iz glavne uloge iz vlastitog života. Napustiti čak i sebe, svoj ego i brigu o svome ja. Povući se u svoju intimu, svoje srce i tu stvoriti prostor za susret. Isus te čeka u skrovitosti i običnosti tvoje svakodnevice. Baš kao i Franju. U svom srcu dopusti da te Isus odgaja. Da te uči tko si. I zašto si ovdje. Neka ti on pokaže put kojim ti je ići. Čekaj strpljivo. Hodaj pažljivo. I u molitvi mu otvaraj svoje srce kako bi ga on preobrazio. Iz tvoje sebičnosti u božansku ljubav.

 

fra Marko Galić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Uncategorized

Spomendan sv Franje Asiškog

Dragi framaši, dragi štovatelji našeg serafskog oca Franje, danas je naša svetkovina, danas slavimo dan kada je naš sveti Franjo otišao u susret Velikome Kralju kojeg je ljubio i naviještao cijelim svojim bićem. On danas stoji pred licem Svevišnjega i zagovara nas – svoje sinove i kćeri. Nema ljepšeg i radosnijeg slavlja ovoga dana od toga da danas damo hvalu Onomu kojemu pripada svaka slava, čast i moć; kojemu služe svi stvorovi i sva stvorenja pod nebom.

Stoga izmolimo pohvalu koju je izrekao naš brat Franjo nakon što je primio biljege Kristove na brdu La Verna:

“Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć Kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokoj, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.”
Amen!

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Ivana MilićevićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

2+2 = Ljubav nije ljubljena?

Ljubiti i davati, bez razmišljanja se prepuštati, ulijevati nadu, biti oslonac i sigurnost, truditi se, slušati i govoriti a ne tražiti i očekivati ništa zauzvrat? Čak ni komadiće? Pa ni mrvice?
To je neka veća logika Ljubavi koju srcu objašnjavam ali razumom teško prihvaćam, i obrnuto, uvijek iznova i ukrug, od glave do slomljenog srca, od zadrtosti do nježne brige.
Najneshvatljivije i „Kako to?“ je zakon i pravilo da je bezuvjetno lakše voljeti prolaznika, nego najbližega.
Teško mi je voljeti, priznajem. I teško je mene voljeti, teška srca priznajem.
Ali otkrivam polako, kao da s ovoliko godina nikad nisam o tome čula, sve je to jer mi nedostaje ljubavi. Zapravo, ta Ljubav koja mi je potrebna je umrla na Križu za mene. Uvijek mi je još fali. Ta Ljubav je pobijedila smrt i grijeh i sramotu, pobijedila je uzimanje i davanje, sebičnost, strah, kalkuliranje, rizik, sve zemaljsko i razumsko. I ne bijaše joj uzvraćeno. Franjo je plakao dok je o tome razmišljao.

davanje > trgovanje
prekrižiti < prihvatiti
ljubiti + moliti = ljubiti²
poruka + zagrljaj + svratiti u trgovinu (jer možda dugujem ili zaimam) ≠ voljeti

Kakve li su to mjere? U metrima, kilogramima, minutama, suzama?
Kakva razočaranja, i bijes i očaj, ponos i inat?
Tvoja sam nada, i utjeha, ali katkada bol…
Velik bol, u dlanovima, nogama i boku, i velika bol u srcu i mislima, uslišanim molitvama…

Vatrena i slatka sila Tvoje ljubavi,
molim Te jako Gospodine, neka obuzme moje srce i um,
neka ga odijeli od svega što je pod nebom,
svih mjera pod oblacima i očekivanja nad zemljom,
da mogu umrijeti od ljubavi ljubeći Tebe,
koji si se udostojao umrijeti od ljubavi,
ljubeći mene.

Mene, koja ne znam ljubiti lako i jednostavno onoga koga pored sebe vidim, i još više Tebe koji si mi skriven.
Oprosti, oprosti…

Ivana Milićević

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostislider

Postani i ostani dijete

 

”Whoever makes the summer bloom –

When I grow up I want to be like you.

I thought “I love all the things you do

So when I grow up I want to be like you”

 

U zadnje vrijeme često sam se vraćao u neke trenutke. Prolazio sam nekim mjestima svoga djetinjstva i prisjećao se onoga što sam tu proživio i doživio. Bilo je lijepo proći tim starim stazama. Istini za volju – većina je zarasla. ipak trava i korov nisu uspjeli oteti uspomene na te davne dane. I upravo u to vrijeme jedan od najdražih mi pjevača objavio je novu pjesmu. Baš kao da je Providnost htjela da baš tada izađe pjesma koja govori o ljepoti djetinjstva.

 

Kako je zanimljivo biti dijete.

Upravo gore stavljeni stihovi su me pronašli u tim silnim uspomenama. Opisuju mene kao dijete kada sam preko ljeta išao kod bake na selo. Kada ne bi bilo posla na njivama, vrijeme bih provodio šetajući tom netaknutom prirodom u kraju gdje su čovjek i priroda pomagali jedno drugom. Vrijedni ljudi su obrađivali zemlju i držali do svoga a Bog bi uzvratio blagoslovom uroda što su ga vrijedne ruke i znoj zavrijedili.

 

Ovih dana bio sam zaokupljen mislima koje su me vraćale i u bližu prošlost koja me oblikovala i odlikovala za cijeli život. Upravo ovo vrijeme u godini je važno vrijeme za svakog fratra i svećenika kojeg poznaješ. Dani su to prvog oblačenja habita, prvih zavjeta i potpunog predanja. Dani su to svećeničkog ređenja i mladih misa. Svaki događaj je važan. Svaki izražava barem želju potpunog predanja Onome koji čini ta čudesna djela u našim životima. Dječački snovi i divljenje svemu stvorenom i Stvoritelju istoga odjednom dobiju neku vanjsku formu koja se ne može zarobiti ni u riječi, ni u predanje, ni u odluku. Cijeli život je malen za taj doživljaj.

 

Ovdje ću stati da ne budem previše osoban. O tome nekom drugom prilikom. Želim skrenuti pozornost na one Isusove riječi koje su mi ovih dana odjeknule drugačije: Ako ne postanete kao djeca.. Tek sada su mi te riječi tako bliske. Djetetov pogled je čist, znatiželjan. Dijete se divi svemu što oko sebe vidi i želi postati Netko dobar, bolji, Netko tko je samo i jedino Dobro, najveće Dobro.

 

Na trenutak zastani. Ako je potrebno budi i zanesenjak kao Franjo. Prepoznaj Stvoritelja u svemu oko sebe.Diivi se onome što ti je On darovao. Nek se u tebi probudi ona dječja želja da postaneš tako velik i dobar kao Onaj koji ti je sve darovao. Jer samo oni koji postanu kao djeca ući će u Kraljevstvo Božje.

 

Vjerujem da to želiš. Da za tim žudiš. A Isus nam je dao tako jednostavan put.

 

Zašto ne iskoristiti priliku?

 

Reci Mu:

 

Volim sve što za mene činiš.

Baš zato želim biti poput Tebe.

 

I polako. Otvori oči i dopusti da u tebi raste želja da Mu budeš sve bliži. Ostalo će, svakako, učiniti Njegova milost u tebi i po tebi. Svaki dan samo budi dijete. Promotri uvečer ljepotu neba ukrašenog zvijezdama. Prepoznaj tu Očevu ljubav koji ti pokazuje put da se ne izgubiš.

 

Sretno ti.

fra Nikola Jurišić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovosti

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrama zvijezdama!

Oduvijek sam volio noćno nebo prepuno zvijezda. Ima u njima nešto što tako snažno poziva da promišljam o Stvoritelju. I ovo ljeto sam imao privilegiju provesti dosta večeri ležeći na travi dok promatram zvijezde. Pustio bih mirnu glazbu, razmatrao i molio. I dolazile bi mi u pamet riječi sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu Mjesecu i sestrama Zvijezdama! Njih si sjajne, drage i lijepe po nebu prosuo svojem.

I tako je lako u noći prepoznati njihov sjaj. Mnogim putnicima one su i putokazi. I meni su bile putokaz. Putokaz do samog Stvoritelja. Kao da ih je On sam postavio samo zbog mene. Da u moju tamu unese svoje svjetlo. Da me dovede do onih važnih pitanja.

Pred zvjezdanim nebom osjetio sam se tako malen i neznatan. Tako potreban Njega i Njegove blizine. A On mi je uzvratio susretom kakvom se nisam nadao. Dogodio se razgovor Njega i mene o ljubavi. Postavio sam mnoga pitanja a On mi je na svako strpljivo odgovarao. U toj novootkrivenoj malenosti čovjek se upita je li vrijedan Njegove ljubavi? Unatoč svim manama, propustima, padovima, slabostima? Je li i dalje vrijedan Njegove ljubavi? Očekivao bi čovjek da se mora potruditi da barem malo zasluži Njegovu ljubav ali onda On iznenadi.

Ne možemo niti trebamo išta učiniti da nas On ljubi ni da nas prestane ljubiti. Ne možemo zaslužiti niti zavrijediti tu ljubav. Samo je možemo primiti i drugome darovati. Baš kao što se po toj ljubavi Bog daruje nama.

Zanimljivo je koliko nas toga može naučiti samo jedan pogled na zvijezde. Koliko nam toga On može i želi darovati upravo po njima. Nije ni čudo što nas kroz cijelu povijest pozivaju da kroz njih promatramo vječnost koju odražava njihovo svjetlo. U njima kao da vidimo odraz vlastite duše. Tako će svaki čovjek u njima prepoznati nešto drugo. Slikar će u njima vidjeti inspiraciju za svoju sljedeću sliku. Za glazbenika će one predstavljati posebnu harmoniju novih, nikada na takav način zapisanih, tonova i zvukova. Za pisca Malog Princa one su uspomena na tog mališana koji je promijenio njegov život i darovao mu nebo koje se smije svake večeri. Za čovjeka koji u svemu traži Boga one će biti kao karta do Njega. Baš kao što su bile za svetog Franju.

Toliko toga nam se otkriva u samo jednom pogledu na tu vječnost koja svijetli. U našim očima su sasvim malene a otkrivaju nam tako velike tajne. Tako sitna svjetla u našim očima a unose svjetlo u najtamniju tamu našega života. Nepomične a pokazuju nam put. Tu su kao znak Njegove brige za nas. Jesi li ih ikada pogledao, Nebu zahvalio na njima i uživao u pogledu na vječnost?

Počasti se i usklikni s Franjom: Hvaljen budi, Gospodine moj!

fra Nikola Jurišić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail