Dok je sedlao konja pogled mu se na trenutke gubio kroz prozor umbrijskom dolinom koja je bila zavijena u jutarnju maglu. Svitao je novi dan. Volio je jutra. To je bilo njegovo povlašteno vrijeme za molitvu. U kasu izjaha kroz gradska vrata koja gledaju na jugoistok. Opet je lutao zaraslim stazama i starim putovima oko Asiza. Sve se više udaljavao i uranjao u duboku samoću. Tih dana u njemu se događa radikalna transformacija. Nije ni slutio da će ga toga dana Gospodin opet pohoditi. Još izravnije nego one noći u Spoletu. Jašući starim putem prema Folignu, daleko od svakog naselja iznenadi ga prigušeni zvuk čegrtanja. Jašući dalje bio je sve glasniji. Približavao mu se. Preplaši se kad ugleda gubavca. Natjera konja u galop kako bi što prije pobjegao od zadaha smrti. Taj se čovjek raspadao. Lice mu bijaše iznakaženo i prekriveno otvorenim ranama. Zaudarao je na trulež. Guba tada bijaše neizlječiva bolest. No, u djeliću sekunde se nešto dogodi. Sijevnu u Franjinoj duši još jača svijetlost nego spoletske noći. Mislima mu prostruji tako blag, a istovremeno zapovjednički glas: Franjo, ono što ti bijaše gorko, postat će ti slatko. Tako silno povuče uzde da se i konj preplaši te stade kao ukopan. Sve je izgledalo nestvarno. Sjaha s konja te pođe u susret gubavcu. Nije osjećao više onaj smrad. Prestane i gađenje i strah od zaraze gubom. Bila je to neodoljiva sila koja ga natjera da poljubi gubavca. I na trenutak kao da cijeli svemir zastade da se divi tom poljupcu. Bijaše to poljubac Ljubavi. Poljubac je to samog Krista koji se skrio u liku gubavca. Franjo ljubi sve ono što nije htio biti. Sve ono što je htio izbjeći. Ali u tom poljupcu Franjo doživljava oslobođenje. Od tog trenutka Franjo počinje živjeti drugačijim životom. Prestaje mijenjati svijet oko sebe, prestaje mijenjati druge jer shvaća da to nije u njegovoj moći. On u tom poljupcu shvaća da jedino što može promijeniti je svoje srce. A gubavce može prihvatiti i ljubiti.
Dok se vraćao svom konju zastane pred ogromnom bujicom slatkoće i nutarnje topline. Nikad se nije osjećao tako radosno. Bijaše to jedan od najsretnijih dana njegova života. Čak toliko značajan da ga u Oporuci spominje kao presudan trenutak svojega obraćenja. Njegove oči počele su sjajiti nježnošću i milosrđem. A srce postade posuda puna ljubavi. Svoje nove prijatelje nije više zvao gubavcima, nego braćom kršćanima. Ponekad je umjesto na svoja samotna mjesta išao u njihove nastambe kako bi im služio. S majčinskom nježnošću previjao je njihove rane, a još više svojom lijepom riječju tješio njihova srca.
Čovječe, zastani samo na trenutak pred ovim susretom. Promatraj ovaj poljubac. Krist se Franji sakrio u liku gubavca. U čijem liku se u tvom životu krije Krist? Tko je tvoj gubavac kojeg moraš prihvatiti i zavoljeti? Što dalje napreduješ na Franjinom hodočašću to se od tebe traži više hrabrosti. I ludosti. Neka ti Franjo bude uzor. Nemoj bježati od svojih gubavaca. Pođi im u susret. Znam da je teško, ali to je Franjin put. To je škola evanđelja. I zapamti da čovjek osjeti najdublje zadovoljstvo onda kada svlada najteže zapreke na životnom putu. Ti nam poduhvati donose zrelost i grade našu autentičnost. Rođen si kao original. Nemoj da radi izbjegavanja vlastitih gubavaca umreš kao nečija loša kopija.
fra Marko Galić
