„Odjeven u zelenilo raskošna proljeća sav se Asiz kupao u suncu…“ Ivonides zapisa u Vječnom zaljubljeniku. Opet sam ga uzela u ruke s namjerom da po prvi put iznova pročitam iscrtanu knjigu o zarobljeniku slobode i opet se zaljubim. Prije par godina sam pisala kako bi bio veliki propust biti u Asizu, a ne pisati o njemu, tako da ću se ponoviti. Samo ovaj put neću pisati o njemu, nego o pomutnji koju je napravio. I nije bilo proljeće, bilo je to par vrućih lipanjskih dana.
U razdoblju od pet godina dobila sam priliku biti u Asizu tri puta. Božja Providnost je uistinu čudesna i domišljata. Držeći ruku svog nekad najdražeg framaša, sada muža, ušla sam u Porcijunkulu i stisnula njegovu ruku snažnije. Tu je krenula lavina pitanja, emocija, uputa, koktel osjećaja i misli u mojoj glavi. Sve već viđeno i poznato, a tako novo.
Porcijunkula me upitala gdje je moj početni žar izgaranja za bratstvo i druge; crkvica svetog Damjana mi je šaputala da možda krivo tumačim Božje pozive; crkva svete Klare opomenu me za sve svjetovne povlastice koje imam; Franjine ulice su zapitkivale koliko sam Evanđelje ljudima oko sebe; Carceri su vikali tišinom da vrijeme koje posvetim u samoći s Njim nije dovoljno; Franjina kuća nosila je osjećaj nemira zbog nedovršenosti; bazilika svetog Franje na Rajskom brdu podsjetila me koja preobrazba se mora dogoditi da bi vidjela Raj; a grob serafskog oca ostade kao i uvijek nijem. Ostala sam i ja.
Na pamet su mi dolazile sve osobe koje su na mom životnom putu baš zahvaljujući tom čovjeku pred čijim sam grobom. Jedan od njih je bio kraj mene, na koljenima, držeći me za ruku, razumijevši svaku suzu. Na trenutak, kao da sam čula: „Braćo, krenimo ispočetka!“ (…)
Tko god je bio u Asizu zna kako je otići iz njega – nekako, kao da napuštaš dom. Iako ne tako bogat, kao brižna majka servira ti sve što ima i utrpa u tebe sve ono što nisi ni znao da ti treba. Meni su ovoga puta trebala sva pitanja koja mi je nametnuo. Za pokrenuti se i oživiti onaj isti žar s kojim sam krenula upoznavati Krista s Franjom. Za nastaviti put kojim mi je ići.
„Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer će se po tebi spasiti mnoge duše, jer će u tebi stanovati mnoge sluge Božje i jer će mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstvo vječnoga života“ – stoji na ulazu u grad Klarina rečenica i odzvanja u meni zadnjih dana. Nemojte mi zamjeriti, ali još u sebi sabirem dojmove koji se talože u meni, pa ni ne mogu izreći sve što srce osjeća.
I kada sam pomislila da više ništa ne mogu uzeti za sebe od Asiza, na povratku s Carceria stao nam je Asižanin koji nas je povezao na putu prema dolje (šteta, pa nije naišao dok smo se penjali). Žurio je jer je htio stići na procesiju zahvale u čast svete Klare koja je na taj datum obranila grad od Saracena. Bravo grade. 100:0 za tebe. Sjetiti se zahvaliti i kada prođe toliko vremena. „Zahvaljujte bez prestanka…“
Biti Franjino dijete nikako i nikada ne bi bio moj izbor. Propovijedanje bez riječi, siromaštvo, poslušnost, žrtvovanje i tišina nisu put koji sam nekada maštala za sebe i svoj život. Franjevaštvo je bilo zadnja rupa na svirali i najdosadnija opcija, ali koliko god bih bježala, ono me je čekalo. I još uvijek čeka. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite…“ Iv 15,16
Antonia Primorac