Noć je. Promet odavno usporen, svjetla prigušena. Sjedim u polutami sobe. U glavi se roji bezbroj pitanja. Razmišljam se uhvatiti u koštac s jednim i polako to rješavati, ali jedno povlači drugo. Poželim se požaliti na nešto, ali neki glas mi para nutrinu s jecajima tuge onih negdje tamo koje ni ne poznajem. Na pola puta sam do onog velikog dana s velikim D. Pitam se što se događa sada kada smo tu? Velika je strka oko početka korizme, a o Uskrsu da ne pričam. Što se događa s nama na pola puta… Gdje smo mi, gdje je On?
Zaputih se u pustinju, jer znam, On je sigurno tamo. Želim mu reći da sam posustala i da sam pola onih odluka s početka već prekršila. Želim ga pitati toliko toga, reći mu sve ono što me muči i ne da mi mira. Stojim ukipljena u nekom mračnom području. Mislim da je to pustinja unutar moje duše. – Hej, evo mene. Znaš, opet sam pala. Obećala sam Ti toliko toga ali… slaba sam. Ti si uvijek ovdje negdje, u mojoj pustinji. Kad nikoga više nemam, dođem tebi. Nisam bila dovoljno jaka da s tobom prođem ni ovih simboličnih 40-ak dana, vidiš ni na pola puta nisam došla, a već odustajem. Divim se tvojoj snazi. Tvoja pustinja je znak tvoje jakosti, a moja je simbol moje prečeste slabosti. Tamo sam kad nemam gdje drugo. A ti me čekaš… uvijek iznova. I sve znaš prije nego što progovorim… Isuse, idemo odavde. . Želim biti s tobom u tvojoj pustari pa makar opet pala.
Najlakše je odustati, znam. To najbolje radim. Ne ide pa zašto bih se trudila, često mislim. Idem s tobom tamo… Ali začuh u sebi pitanje: Što želiš ići igdje kad sam ja tu? Stajem. Ti si jednom umro na križu da bi vječno živio na mjestu kojeg mi najmanje volimo – mjesto ispunjeno bolom, gorčinom, grčevima, sumnjom. U našem izranjenom srcu. U onoj dubini očaja kad se izgubim i zalutam, kad nemam nikoga drugoga zvati, sjetim se da si i ti negdje tu, duboko u svakom od nas. I sretan si jer sam tu. Ti si sretan zbog mene u mojoj pustinji gdje me uvijek dočekivaš raširenih ruku. Pustinji mojih vlastitih razočarenja u kojem najviše i opet, zaboravljam Tebe. Možda da ti se pridružim u vlastitoj boli bih i shvatila smisao onih 40-ak dana tišine, pokore i posta…
Veličanstveni Dante, još veličanstveniju Božanstvenu komediju započinje ovim riječima: „Na pola našeg životnog puta u mračnoj mi se šumi noga stvori jer s ravne staze skrenuvši zaluta.“ Divna rečenica u koju bi se usudila ubaciti i smisao korizme. Živiš, zalutaš, tražiš se, prolaziš pakao, čistilište i stižeš tamo gdje trebaš, na prazan grob.
Isus. Bio je kušan, i bilo mu je teško i vrlo lako je mogao odustati. Ali nije. Mislio je na ono što bi mogao izgubiti (mene), a ne na ono što bi mogao dobiti (trenutno olakšanje boli). Pola nečega je ona točka kad je čovjek tako blizu cilja, a opet tako blizu početka. Trenutak kad najčešće odustajemo. Bez obzira koliko smo već duboko ušli u ove dane do Uskrsa, ne bojte se pasti i otići tamo gdje vas Netko uvijek čeka. Njega je pustinja pripremila za najveći događaj koji se ikad dogodio. Dozvolite da i vi susretnete Onoga, koji će zajedno s vama pripremati se za sve Križne puteve, padove i uskrsnuća, koliko god puta trebalo…
Antonia Gašpar