Divno bi bilo početi priču s nekim prekrasnim zimskim ugođajem, savršeno oblikovanim pahuljicama koje opisuju božićno razdoblje puno šarenih lampica i kričavih ukrasa. Ali ovo nije jedna od takvih. Jer realno za mene ovo je razdoblje kolokvija, stresa, obaveza. Za trudnu Mariju i Josipa koji su na putu, ovo je također teško razdoblje, puno brige i umora. Zato… Dozvolite mi da vam ispišem retke o njemu i našem razgovoru.
Njegova posebnost je izražena u tome što on izrazito ne voli božić. Pa kako i bi, kad mu je u glavi još uvijek slika sa prethodnog većeg blagdana Svih Svetih. Dobro se sjećam njegovih očiju kad mi je opisivao tu sliku. Zamagljene, otupljene, okupane. Slika njegovog oca i njegove majke koji idu na groblje ispred njega, svađajući se koliko su potrošili na cvijeće i obične dvije svijeće. Nije njega boljela svađa, ta navikao je da je to normalan način komunikacije u njegovoj kući. Nije ga smetalo ni to što su za sjećanje najdražih pokojnih kupili ono najjeftinije, znao je da je u njihovoj situaciji i to puno. Nije ga doticalo ni to što se vratio kući nakon dva mjeseca a njegovi ga nisu ni pitali kako je. Njegovo srce je puklo u onom trenutku kad je ugledao svoje roditelje u odjeći u kojoj ih gleda godinama, a ona je sada visjela na njima. Osjećaj bespomoćnosti pred siromaštvom je izgubio bitku.
Kažu mu voli božić, pa bar za taj dan je pun stol, obitelj na okupu. U njega je stol isti kao i svaki drugi dan, nema kolača, nema veselja. Samo gorki okus želje za mirom. Izgovori: „Ne razumijem. Ni sebe ni druge. Čitam toliko članaka o tome kako Božić nije u nakitu, okićenom boru, poklonima, a sa svih strana samo to vidim. Ima li igdje one skromnosti betlehemske štalice? Mirisa slame, magarca i vola? Nudi li itko onaj mir koji je unatoč neimaštini imala Marija? Može li se kupiti Josipova čvrsta vjera omotana u nevjerojatnu volju za služenjem Bogu? Svi žele nešto dobiti za Njegov rođendan, a nitko ništa Njemu ne daruje. Pa ni ja. (…)“
Izađeš tako iz razgovora s nekim ljudima a da nastaviš danima sam sa sobom razgovarati. I zapitaš se koliko priča poput njegovih (a njegova je realno blaga kakvih ima) postoji u ovom svijetu. Koliko djece koja ne znaju za majčin zagrljaj i očevu blagu riječ. Koliko onih koji pate u okovima svojih rana. Toliko roditelja bez razumijevanja ubijenih surovom stvarnošću. Puno onih poput njega koji se svim silama trude živjeti onako kao je malo dijete iz Betlehema živjelo. Skromno u tišini svoje patnje s neizmjernim bogatstvom srca…
Ni meni božić nije drag. Oči mi ispune kao i njemu neke druge slike, koje nekako zabole oko srca, pa se i zaboravi da se ne radi o meni, nego o Njemu. Znam da svi trube o tome kako se trebamo probuditi, krajnje je vrijeme, mali Bog dolazi ali pitam se koliko ima u svemu tome iskrenosti?
Ova priča o njemu je moj poklon njemu, poklon za sve one kojima je božić manje drag iz ovih ili onih razloga. Svim onim gladnim ustima, žednim srcima, izgubljenim pogledima, zabrinutim glavama. Niste sami. Poklon svim onima koji imaju sve ono o čemu neki mogu samo sanjati, neka vam bude podsjetnik da samo darivajući primate. Ovu priču poklanjam i sebi, da mi da snage da malom prijatelju u jaslicama poklonim šaku osmjeha. Poklon svima vama, poklon Tebi, da ti da na znanje da On dolazi uskoro! Kao najveći dar koji ikada možeš dobiti.
Iz dubine svog malog, brbljavog svijeta želim da se svaka vaša ljubav preobrazi i napravi mjesta još većoj Ljubavi koja dolazi! Sretan Božić ljudi! Onaj Božić s velikim B! Ne zaboravite biti sretni jer stvarno, ali stvarno imate pregršt razloga za to!
Antonia Gašpar