„Nemoj sad, nemam vremena…“
Svi ste valjda upoznati s pričom o dječaku koji od svog oca želi kupiti sat njegovog vremena. Ako niste, ukratko, dječak je oca upitao koliko novca zaradi za jedan sat na poslu. Otac je već tada bio začuđen s pitanjem, ali mu je odgovorio da zarađuje, recimo, 50 kuna na sat. Dječak je upitao može li od njega posuditi 20 kuna, a otac je bio ljutit na sina jer je pretpostavio da mu novac treba zbog neke gluposti ili igračke. Ipak se nakon nekog vremena smilovao, otišao u sinovu sobu i odnio mu tih 20 kuna, a tada mu je sin dao tih 20 i još 30 koje je čuvao, da od njega kupi sat vremena koje će provesti zajedno.
Dosta puta ovu priču imam na umu. Dosta puta kada imam priliku učiniti nešto dobro, kako za sebe, tako i za drugoga, to vrijeme ispunim nekakvim drugim stvarima koje za par godina, ili štoviše par dana, sati, više neće biti ni bitne, ali eto, tada su kao bile prioritet. Bile su prioritet jer nekada ne gledam „dalje od svog nosa“ i ono što prvo odlučim, to i uradim, a valjda je tako i sa većinom nas. Dosta stvari radimo „mahinalno“ i s previše se gluposti zamaramo, pa ponekad ono važno ispašta zbog toga. U slučaju ove priče, to je obitelj. I nije li žalosno da se nečije dijete mora novcem izboriti za vrijeme svojih roditelja? Iako ova priča dolazi iz neke usmene predaje i potječe od nepoznatog autora, kao i sve ostale, svoj korijen je negdje morala imati, a gledajući današnje društvo, nije ni teško vjerovati da je utemeljena na stvarnom događaju. Nije li žalosno da zaboravimo one najbliže samo zato što smo opterećeni poslom, školom, fakultetom? Nije li žalosno da uvijek imamo vremena za neka druženja i pisanja na „društvenim“ mrežama (i s pravom s u navodnicima, jer ništa manje društveno od tih mreža ne postoji)? Nije li žalosno da se sve svelo na pisanja po zidovima, na neke statuse, instagrame, fejzbuke, a na kraju, vremena za svoje bližnje, kao nemamo. I kad smo, eto barem prividno zajedno, otuđeni smo jedni od drugih.
Nekima je bitnije imati pune džepove, nego pune glave i puna srca. Valjda je tako lakše živjeti i sa sobom i s drugima. Ali to nije bit života. I ne, ne znam vam reći što je bit i smisao života, niti vjerujem da itko drugi zna u potpunosti to objasniti, ali to sigurno nije. Ne postoji čovjek kojega neka novčanica više raduje od osmijeha i sreće vlastitog djeteta. U to sam uvjeren. Oni koji su takvi, valjda nisu ljudi jer ih ne mogu i neću ni pokušavati razumjeti. Isto tako ne vjerujem da postoji čovjek kojemu je draže dobiti tu novčanicu, nego provesti vrijeme sa svojim prijateljima i bližnjima.
Drugo je to, što se preživljavati od nečega mora. To razumijem. I za hranu, i za odjeću i za knjige i sve ostalo, netko se mora pobrinuti, ali vremena i pored toga, još uvijek možemo naći. Na kraju krajeva „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božji.“ (Mt 4,4). A Bog nam, valjda smo to do sada naučili, progovara na razne načine, pogotovo preko naših bližnjih. I zato ostavi taj mobitel na dva sata i sjedi kartati se s roditeljima, bit će im drago. Onaj prijatelj iz škole, s fakulteta, s posla, kojemu si prije pola godine rekao „Čućemo se!“, možda još uvijek čeka da se čujete. I šta te tu sprječava da ga pozoveš? Samo tvoje imaginarne granice koje ne postoje nigdje drugo, doli u tvojoj glavi.
Drugi put kad kažeš roditeljima, bratu, sestri, prijateljima „Nemam sad baš vremena, možda neki drugi put.“, razmisli dobro kako ćeš to vrijeme potrošiti. Nemoj se dovesti u situaciju da drugi tvoje vrijeme mogu zadobiti i okupirati samo novcem ili nečim što je tebi od interesa. Tako se um naš, tako se duša naša muti i postaje kvarljiva. I kao što negdje, na nekom zidu pročitah „Džaba vam skupi satovi, kad nemate vremena.“, tako nam je bespotreban i sav novac, svi interesi ovog svijeta, ako nemamo vremena za one za koje nas je Bog i stvorio.
Mario Rajič