Uobičajena jutarnja rutina. Otvoriš oči i prekrižiš se, zazoveš Njega da ti pomogne ovaj dan bar malo biti bolji nego jučer. Ustaneš. Opereš zube, umiješ se, uzmeš ručnik, obrišeš lice i pogledaš se u ogledalo. Što vidiš tamo? Što ono zrcali na površini, a što u nepreglednim dubinama?
Vidim sretna čovjeka.
Sretna, ali nedovoljno zahvalna.
Uzimam mobitel, također uobičajena jutarnja rutina, otključam zaslon dok drugom rukom prinosim šalicu ustima da uzmem već treći gutljaj kave s mlijekom i natrenom, jer eto, ne bih šećer. Na pozadini slika dvoje afričke djece. Kao podsjetnik da budem zahvalna. Čovječe, treba mi podsjetnik da imam podsjetnik da se podsjetim.
Dok još u pidžami sjedim i uživam u predivnom nedjeljnom jutru, razmišljam o toj Božjoj ljubavi i milosrđu. Imam ja podugačak popis pitanja kada dođem pred Njega (da se razumijemo, vjerujem Mu bezgranično i ne sumnjam u Njegovu volju) i nadam se da će biti raspoložen da meni stvorenoj znatiželjnoj odgovori na njih.
Zašto ja imam sve što imam, a oni ne? Čim sam ja zaslužila imati vid i sluh i doživljavati sve ljepote stvorenog oko sebe? Odakle mi obje noge zdrave premda lijene za trčanje i odakle mi ove ruke sposobne koje ne grle dovoljno? Zašto mi je dan razum i spoznaja svijeta oko mene, empatija i osjećajnost za druge, a ja sam još uvijek pasivni promatrač društva koje se ruši? Kako to da imam zdravu obitelj, krov nad glavom i siguran obrok svaki dan? Od kud sam zaslužila čovjeka koji je spreman kročiti sa mnom kroz život, u dobru i zlu, sve dane mog života, a ja mu pronalazim mane? Koliko prijatelja imam koji me nose kroz život svojim molitvama i uvredama, a lijena sam im odgovoriti na poruke? Tko je osoba koju gledam svako jutro u ogledalu da je zaslužila biti bogata? Tko su ovo dvoje djece bez osmijeha na licu? Zašto Bože oni?
Tako su mali, tako slatki. Tako me neka tuga obuzme i knedla mi se stvori u grlu, i kava je bljutava i dan više nije tako sunčan. Oni su skoro do kosti ogoljeni; bez osmijeha na licu… Maleni nosi na leđima svu težinu ovoga svijeta. Nemaju hrabrosti pogledati prema nebu. Žive. I sigurno nemaju sliku neke tamo #wannabedobarčovik na pozadini da ih podsjeti da im je život divan. I uvjerena sam da nemaju popis pitanja za Njega. A ni da im je bitno hoće li u kavu s mlijekom staviti šećer ili natren (…)
Prvo čitanje danas govori: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga…“ A Evanđelje kaže: „…Možda će ubuduće ipak uroditi…“ Psalam nadovezuje: „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih!“
Maleni prijatelji, gdje god da jeste – oprostite mi. Moji problemi i vaši problemi nisu isti. Moj križ pažljivo je biran za mene, a vaš za vas. Kako sam slab čovjek! Hvala vam na primjeru koračanja kroz život. Vi ste moj putokaz k Nebu kada se gubim u slatkim kugama ovoga svijeta.
Prijatelju, Isuse, hvala što si me toliko ljubio i blagoslovio svim što imam. Oprosti mi moju nezahvalnost i bijedu sitničavog življenja. Znam da vidiš patnje svega svijeta, pa i moje sitničave prigovore– osposobi me da u meni urodi plodom tvoja Riječ da iskrena srca mogu koračati s ovim malenima i blagoslivljati tebe. Uvijek i u svemu! Učini me oruđem svoje Ljubavi da budem ogledalo Djeteta Božjega! Hvala što mi je mnogo toga dano – osposobi me da činim sada mnogo toga što od mene bude traženo!
Antonia Gašpar