Nadao sam se
da ćeš nas Ti izbaviti,
a onda si došao na križ
i završio u grobu.
Zato sada idem iz Jeruzalema.
Idem u Emaus.
Nema više smisla ostati
jer Tebe ionako nema.
Zašto bih se zadržavao?
Moj život nije stao.
Zato idem iz Jeruzalema.
Što dalje od svega
jer ne mogu vjerovati.
Nada je moja umrla s Tobom.
Ovo sve što se dogodilo
ovih dana –
i dalje je u mom sjećanju.
Ne mogu prestati svom sugovorniku
govoriti o tome – o Tebi.
I kako sam se nadao
da ćeš nas Ti izbaviti.
Ali Tebe više nema.
I sreo sam na ovom putu stranca.
Ni prvi ni zadnji put
da sam sreo nepoznata čovjeka.
Izgleda da je on, ipak,
jedini koji ne zna što se dogodilo ovih dana.
Kako sam se nadao..
Jedino njemu, izgleda,
ta nada nije poznata.
Kao da mu nije bilo poznato
kako je Onaj – za kojeg sam se nadao
da je Spasitelj –
bio velik prorok;
silan na riječi
i moćan u djelima.
Kako je i pred Bogom
bio velik,
kao i pred ljudima.
Zato sam se nadao..
Ali onda su Ga predali
svećenički glavari.
I On je bio osuđen,
mučen,
raspet,
umro
i pokopan.
A s Njim i moja nada
da je On onaj kojega sam čekao.
Ništa više nema smisla.
Zato su se i čule riječi
koje nemaju smisla.
Kako Ga drugi nisu
vidjeli u grobu.
Vidjeli su anđele,
a Njegovi učenici
ni anđele vidjeli nisu.
A moja je nada i dalje mrtva
i u tom je grobu pokopana.
Jer Ga ne vidim.
“O bezumni i sporog srca
za vjeru u sve
što su naviještali proroci!”
Tim riječima ovaj je Stranac
pokazao da nije tek neki stranac;
da nije On taj koji ne zna
što se dogodilo.
Nego da sam ovdje jedini stranac – ja.
Jedini sam koji ne zna što se dogodilo.
Jer sam pokopao svoju nadu u tom grobu.
Ali i dalje Ga nisam prepoznao.
Jer je nada i dalje bila
pokopana u grobu.
Bilo je uskraćeno mojim očima
prepoznati Onoga s kim hodam
od Jeruzalema.
Sve dok se nije dogodilo
nešto posve neobično.
Taj Stranac je uzeo kruh,
izrekao nad njim blagoslov,
razdijelio ga
i pružio mi da jedem.
I tu mi se otvoriše oči.
I prepoznao sam Ga!
Kako nestade Njega
ispred mojih očiju
tako je i moja nada
nestala iz groba!
“Ufanje mi uskrslo je,
Krist – moj Gospod
i sve moje!”
Ma, nije li mi gorjelo srce
dok sam Ga slušao
kad je govorio o svemu?
Tako je bilo lijepo
biti u Njegovoj blizini.
Promatrati kako se otkriva;
kako otkrivam samoga sebe.
Tek sada sam postao pravi učenik.
Vratio sam se iz Emausa
javiti i drugima što se dogodilo
ovih dana u Jeruzalemu.
Tako su učinili mnogi.
Naviještali su po cijelom svijetu
da je Onaj koji je bio mrtav
sada opet živ!
Bog nije mrtav!
Ustao je iz groba
i svima darovao priliku novog života!
Od tada njih je
jedanaest promijenilo cijeli svijet.
Njih jedanaest!
Cijeli svijet!
A Ti i dalje misliš
da ne možeš učiniti
ništa veliko i važno?
Bit će dovoljno
vjerovati u Njega
i to svjedočiti svojim životom.
Ostalo će učiniti On!
Zato, pođi!
Promijeni svijet!
Zarazi ga svojom radošću,
vjerom,
nadom,
ljubavlju,
Kristom!
fra Nikola Jurišić