Nedavno sam naletio na pjesmu jednog poznatog hrvatskog benda. Priznajem da sam joj u potpunosti ukrao naziv, a djelomično ideju. Zašto djelomično? Zato što sa sobom nosi svjetonazorsku pozadinu koju ne mogu prihvatit. Nećemo sad o tome. Ono što mi se kod pjesme sviđa jest kostur priče. Glavni lik čita oglas u kojem se nudi upoznavanje pravog ja. Sav oduševljen, on počinje maštati o tom gospodinu. Očekuje zdravog, discipliniranog i uspješnog čovjeka, prepunog kvaliteta, koji će odgovarati svim njegovim očekivanjima. Baš kad je krenuo upoznati svoje pravo ja, nešto mu je sinulo. A što ako to pravo ja, odnosno on, ne bude dobar čovjek? Što ako nije onakav kakvim sam ga zamišljao? Što ako cijeli dan tuče PlayStationa, ovisnik je o drogama, alkoholu, cigarama? Što ako pravo ja voli stvari za koje ni u snu nisam mislio da će voljeti?
Upoznati pravo ja – upoznati sebe. Zvuči baš moćno i privlačno. Rekli bi neki – avantura. Sve do jednog trenutka, tj. dok ne kreneš. Tada nastupaju jad i čemer. Misliš da si se zaputio na izletić na plažicu, a završiš duboko u Mordoru.
Idemo po redu. Prvo razmišljaš o načinu upoznavanja pravog ja. Treba ti dobro, ispravno ogledalo i jedan jak izvor svjetla. Nađeš Ogledalo i nađeš Svjetlo. Najprije ne vidiš ništa, ali s vremenom se dijelovi tebe razbistre. Vidiš kakav bi trebao biti. Vidiš da nisi onakav kakvim si se zamišljao. Vidiš da nemaš uvijek najpametnije odluke. Vidiš da nisi onaj dobrotvor kojim si se smatrao. Tješiš se namjerama i nakanama, ali tada shvatiš da nemaš uvijek čiste nakane. Shvatiš da nisi snažan i da se ne možeš oduprijeti. Vidiš da su tvoja racionaliziranja bila samo bježanja jednog slabića. Bude bolno. Bude ti muka. Gadi ti se sve. Pobjegao bi, ali ne znaš gdje. Iz čiste oholosti padaš na samo dno. Zapitaš se: „Tko sam zapravo ja?“
Srušila ti se jedina kuća koju si cijeli život smatrao svojim skloništem.
Shvatiš da si siromašan.
Ali…
Iako je ovo sve bolno i gadno, stari monasi i crkveni oci uvijek su poticali druge da upoznaju sebe. Bar tako kaže Anselm Grün. Čak i Ratzinger kaže da se čovjek uvijek prvo treba plašiti samoga sebe kako bi zatim došao na pravi put. Zašto su to govorili?
Prvo mi pada na pamet ona priča o poznavanju svojih mana. Ako znaš sebe, znaš da će te određena okolnost navesti na nešto loše i na vrijeme ćeš reagirati. Baš kao one lude djevice. Da su na vrijeme shvatile da nemaju ulja, mogle su ga na vrijeme i nabavit.
Ali možda monasi misle na nešto drugo. Pravo ja može imati i drugo značenje. Svi smo mi stvoreni na sliku Božju i to je naše pravo ja. Tu sliku smo prekrili nekom drugom slikom. Sad treba doći do te izvorne slike i tako upoznati Boga. Dakle, upoznaj sebe da bi upoznao Boga. Pravo ja zapravo nije ovo što mi se gadi, nego ono što je ispod toga.
Ne znam.
Napisao sam gore da čovjek na putu upoznavanja pravog ja shvati da je siromašan. Nije to ni loše. Biblijski siromasi uvijek dobro prolaze. Kad ostaneš bez varavog bogatstva i dođeš do faze u kojoj ne možeš sam sebi pomoći, niti ti drugi tko može pomoći, stani pred Boga kao prosjak koji mu prepušta svoju parnicu. Zahvali mu što više nisi bogataš prikovan lancima svoga posjeda. Pusti mu da ti daje. Ako vas zanima više o siromasima u Bibliji, imate u članku P. Vidović, Dostojanstvo siromaha, u: Obnovljeni život, 2/1995.
Da se vratimo na početak…
Glavni lik pjesme je odustao od upoznavanja pravog ja. Prepao se. Ti nemoj! Budi hrabar! Bit će gutavo. Bit će krivljavine. Srušit će ti se tvoje sklonište, kuća koju si gradio od svojih iluzija.
A tada…
Trči po ono ulje.
Upoznaj Boga.
U stilu Arsena zapjevaj:
„Prošao sam put bez nade
Oceane i bespuća
Daj mi da se noćas sklonim
Tvoje Tijelo – moja Kuća“
Luka Rezo