Osjećao se spremnim početi živjeti svoje snove. Za većinu su bili nerazumljivi, možda čak i ludi. Njegov otac Pietro Bernardone nikako ih nije shvaćao. Unatoč nerazumijevanju tog dana njegovi snovi postadoše stvarnost. Već je jutarnje sunce bilo razigrano nad umbrijskom ravnicom. Cijeli grad se uskomešao jer je biskup sazvao suđenje između oca i sina, između Pietra i Franje. Bezuspješni pokušaji gradske vlasti na Pietrovie tužbe samo su još više uzburkali gradske priče. Franjo je napokon postao odlučan. Pristao je pojaviti se samo pred biskupom, jer je odlučio pripadati samo redovima svete Crkve. Postao je pravi Kristov vojnik.
Trg ispred crkve svete Marije Velike i biskupske palače postade pretijesan za mnoštvo koje je htjelo biti svjedokom toga suđenja. Rijetki su naslutili što bi se moglo dogoditi. Žamor prestade čim iziđoše biskup Guido, snuždeni Pietro i dostojanstveni Franjo. Pietro je samo htio sačuvati obiteljski ugled koji je cijeli život gradio. Mislio je da Franjina ludost može uništiti što je cijela obitelj stekla. A Franjo, taj Božji zanesenjak bio je tako miran. Snovi o viteštvu danas se ispunjavaju, ali na Božji način. Uistinu je za njega ovo bilo polaganje viteške prisege. Biskup progovori strogim glasom. Tražio je od Franje da vrati ocu novac koji je dobio prodavši najbolje tkanine i konja za popravak crkvice svetoga Damjana. Svi se iznenadiše Franjinom reakcijom. I biskup ostade u čuđenju. Počeo se skidati. Ostavši gol predade ocu svu odjeću i kesu s novcem. Njegove riječi bijahu tako blage. Nije osuđivao nego je iznio u jednostavnosti i iskrenosti svoju dušu: „Oče moj, tako si mi puno toga u životu darovao. Učio sam uz tebe prve korake, izgovarao prve riječi i rastao u odraslog čovjeka. Zahvalan sam ti na svakoj neprospavanoj noći, svakom osmijehu i svakoj suzi radi mene. Zahvalan sam ti na svakom savjetu, svakoj opomeni. Zahvalan sam ti na očinskom primjeru brige i dobrote. Zahvalan sam ti jer si me učio da prije svega budem čovjek. No, danas se naši putevi razilaze. Onaj koji me još od majčine utrobe pozvao probio je svu moju gluhoću. Njegov poziv: „Pođi za mnom!“ odzvanja mojom nutrinom. Zaveo me je nebeski Otac i ja od danas postajem njegov. Želim sav Njemu pripadati. Zato ti vraćam sve što si mi darovao. Od danas želim biti slobodan. Od danas mogu reći: Oče moj koji jesi na nebesima.“ Franjo zašuti. Žar i radost isijavala je iz njega u hladnom zimskom jutru. A narod nije skrivao suze. Napokon su shvatili Franjinu ludost. Čak je i biskup pustio suzu. Dugo je cijeli Asiz prepričavao ovaj Franjin govor.
Ogrnu ga biskup svojim plaštem jer je drhtao od hladnoće. Pietro se tiho izgubi u mnoštvu i nikad više životopisci ga ne spomenuše. Franjo ostade sam s biskupom koji se shvatio da je ovo bila Božja intervencija u životu ovoga mladića. Biskupu kome franjevaštvo toliko toga duguje nije ograničavao Božji poziv. Nije usmjerio Franju ni prema svećeništvu niti prema monaštvu. Prepoznao je u Franji autentičnost i novost koju Bog stvara pa ga je pustio po neutabanim Božjim stazama.
Mladi čovječe zaustavi se na kratko pred svojim snovima. Sanjaš li uopće? Težiš li za svojim snovima? Možda nemaš hrabrosti izreći ih na glas. Možda se bojiš što će reći tvoj otac ili majka. Bojiš se kako će okolina reagirati. Franjo je hrabrost tražio i našao u molitvi. Usudio se izreći ono što je sanjao. Odlučio se postati Božji vitez. Danas uči od Franje kako kvalitetno sanjati. I još nešto. Kakav je tvoj odnos s ocem? Možda je hladan i grub. Možda te otac prezire i ne prihvaća radi tvojih snova, baš kao Franju. Možda nisi dobio očinsku ljubav i sigurnost. Uđi u ovom trenutku u molitvu. Opraštaj svom ocu u molitvi. Moli za njega. Tvoj nebeski Otac želi nadoknaditi svu ljubav i blizinu koju nisi primio od svog zemaljskog oca. Sjeti se da je i on samo čovjek, uvijek se trudio raditi kako je najbolje znao. Oprosti mu sve nedostatke koje primjećuješ. Sve rane koje ti je nanio. Neka te nebeski Otac liječi božanskom ljubavlju.
fra Marko Galić