Od 19. do 26. srpnja 2015. u Kući molitve u Masnoj Luci održan je seminar posta, molitve i šutnje za 25 framaša iz cijele Hercegovine. Framaši su proveli tjedan dana u šutnji i molitvi, posteći o kruhu i vodi. Voditelj i organizatori seminara bio je fra Slaven Brekalo, nacionalni i područni duhovni asistent Frame. Okupljanje framaša bilo je u nedjelju, 19. srpnja u novosagrađenoj Kući molitve Hercegovačke franjevačke provincije u Masnoj Luci, a ovo nezaboravno iskustvo lijepo je opisala jedna framašica, koja je sudjelovala, u svom tekstu koji donosimo u cijelosti.
„Neprocjenjiv je osjećaj zavaliti se u zadnji red dvorane i čekati početak filma na projekciji sjećanja. Čekati kadrove neopisivih trenutaka koji su snimani prošli tjedan. Sad sam tu, i film počinje. Od početka do kraja, kroz njega prolazi dvadesetak mladih ljudi i svaki od njih je glavni lik koji se potpuno uživio u svoju ulogu. I ide početak. Glumci se voze prema planini, ali njihovo putovanje počinje tek kad stignu jer tek tada kreću prema tvrđavi šutnje. Tek tada uranjaju u neistražena prostranstva svojih nutrina. Gledam im kofere napunjene vjerom i strpljenjem, naprtnjače im pune hrabrosti, na nogama starke, u ruci krunica a na licima osmijeh. I stigli su. Ali film postaje prečudan, film nema zvuka. Počeo je smijehom i galamom a onda kao da je netko kliknuo na MUTE. Kažu film traje sedam dana ali sažet je u kratka ali živa i jaka sjećanja. I ide tako nedjelja, ponedjeljak, utorak.. Svaki dan poseban i nikad prije doživljen, prepun osjećaja koji se prvi puta osjećaju na koži. Pa dođe srijeda… Stani, SRIJEDA! Vrhunac filma. Najljepši dio koji se ne može opisati običnim riječima jer se nije čula niti jedna jedina riječ. Samo poneki tihi zvuk lahora u krošnjama, par dubokih uzdaha i zvuk klizanja mora suza niz obraze. Ta scena se ne prepričava , ona se osjeća. Osjeća se svaki pogled, dodir, svaki pokret, zagrljaj, suza i osmijeh. Zamisli likove gdje sjede pod vedrim nebom. Scena je iz jednog kuta osvijetljena mjesečinom a tišina govori sve. Možda i bolje što nema zvuka, riječi bi u tom trenutku bile previše jeftine, prolazne i beznačajne. Jer, riječi možeš prosipati svima ali tišinu ne možeš pokloniti svakome. Tada shvatim da ova scena nikad ne bi mogla nastati u umovima najpoznatijih filmskih redatelja, nego je Bog jedini mogući redatelj ovog filma. Hvala ti Bože što si tako pažljivo osmislio scenografiju, što si izabrao ove glumce, što si napisao scenarij pravim riječima i dubokom šutnjom. Ali najviše ti hvala što smo pomoću šutnje naučili pravu težinu riječi, što smo naučili cijeniti i uživati u malim stvarima. (Sjećaš se Bože one kiše u četvrtak? I danas sam uživala u pljusku i u mirisu asfalta!) A vama dragi moji framaši, hvala što ste bili glavni likovi ovoga filma!“
Ivana Miličević, Frama Čerin
