Od petka,10.11.2017. do nedjelje 12.11.2017. održan je seminar za prvoobećanike u Medugorju. Od seminara sam imala velika očekivanja i jedva sam čekala doći, i nisam se razočarala. Kada smo došli u kući nas je dočekalo nasmijano vijeće, pokazali su nam sobe, smjestili smo se i odmah krenuli na misu. Poslije mise, kada smo svi došli u kuću, imali smo u kapelici prvo upoznavanje, pa svjedočanstvo jedne Framašice.
Na upoznavanju smo svi bili nekako stidljivi, povučeni, jer nismo znali tko je tko, što je bilo i očekivano, jer tako je na svakom početku. Poslije upoznavanja slijedilo je Aničino svjedočanstvo u kojem je govorila o svom iskustvu s Framom i sa prvim obećanjima. Ja osobno sam se oduševila predavanjem jer sam mislila da će biti kao većina predavanja do tad. No Anica je bila toliko uživljena da si ju morao slušati. Nakon tog predavanja s nestrpljenjem sam čekala ostala koja smo trebali slušati sljedećih dana. To su bila svjedočanstva fra Antonija Šakote, fra Perice Ostojića i Nikole Vidića. Sva su imali nešto svoje posebno i sva su mi se urezala u sjećanje. Prvu večer u programu je pisalo da imamo cjelonoćno klanjanje oko čega sam bila skeptična jer nisam znala kako to izgleda jer mi je bio prvi put da to radim. No ispostavilo se da je to jedno od mojih ljepših iskustava na seminaru. U subotu su nas podijelili u grupe da se još bolje upoznamo, i tu se vidio veliki napredak od prvih upoznavanja. Već smo se svi nekako znali, a nakon malog poticaja vijećnice i mi smo propričali.
Nakon toga opet smo išli na misu, ispovjedili se i vratili u kuću, i tada su slijedile igre. Opet su nas podijelili u 4 grupe i imali smo neke kvizove znanja. Tu smo baš svi sudjelovali i svi smo se već tada znali. Poslije toga je slijedio, po meni, vrhunac ovoga seminara: penjanje na Podbrdo u 23:00h. Prvo nam je svima bilo lijeno, jer je bilo kasno i svi smo bili umorni od igara, no osjećaj koji sam doživila kada sam se popela gore je neopisiv. Sjedili smo 10-ak minuta gore, u tišini, razmišljajući, što je meni bilo premalo.
U nedjelju, na naš zadnji dan, slavili smo svetu misu u kapelici te govorili naše dojmove o seminaru. Naravno sve su to bili pozitivni komentari, kritika nije bilo. Bilo je smijeha, ali takoder i suza na zadnjem danu. Nitko nije htio ići kući. Ovaj seminar je, mislim, ostavio velike dojmove na sve nas, te nam pokazao da prva obećanja nisu samo “par riječi” koje mi izričemo svake godine već da je to obećanje kojim se mi obvezujemo prema Bogu, da ćemo mu služiti sljedećih godinu dana i truditi se što više možemo biti primjer ostalima i živjeti život dostojan framaša.